Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

U povodu XVIII. međunarodne konferencije o AIDSu/HIVu

Prema procjenama Svete Stolice, više od jedne četvrtine zaraženih osoba diljem svijeta prima pomoć putem ustanova i organizacija u krilu Katoličke Crkve, u jednoj od njezinih 5.378 bolnica, 18.088 ljekarni i klinika, 521 kući za umiranje i 15.448 domova za stare, nemoćne ili invalide

Kad je riječ o borbi protiv AIDSa/HIVa i o pomoći žrtvama te pandemije, vjerske zajednice a posebno Crkve (dovoljno se primjerice prisjetiti čitave priče o stavu Katoličke Crkve prema uporabi prezervativa) često su izložene kritici, pa i napadima i porugama. No kad se pogleda u oči činjenicama, stanje je bitno drugačije. Rekao je to Robert Vitillo, stručnjak za AIDS/HIV pri Međunarodnome karitasu (»Caritas internationalis«), na jednoj od radionica u sklopu 18. međunarodne konferencije o AIDSu, koja se od 18. do 23. srpnja održala u Beču.

Crkva od početka prepoznala problem

Kao primjer Vitillo je naveo Katoličku Crkvu. Naime, prema procjenama Svete Stolice, više od jedne četvrtine zaraženih osoba diljem svijeta prima pomoć putem ustanova i organizacija u krilu Katoličke Crkve, u jednoj od njezinih 5.378 bolnica, 18.088 ljekarni i klinika, 521 kući za umiranje i 15.448 domova za stare, nemoćne ili invalide. U Africi, koja je ujedno i najugroženiji kontinent oko dvije trećine, ili 22,5 milijuna zaraženih živi u Supsaharskoj Africi udio onih koji njegu primaju preko ustanova Katoličke Crkve, ovisno o zemlji, kreće se između 30 i čak 70 posto. Ima zemalja u kojima su katoličke ustanove i organizacije, zapravo, jedina stabilna uporišta u općoj političkoj i društvenoj nesigurnosti. Osim toga organizacije Katoličke Crkve uključile su se u zbrinjavanje bolesnika od samoga početka izbijanja pandemije i među prvima prepoznale razmjere i srž problema. Vitillo nije ulazio u brojčane analize kad je riječ o prevenciji. Samo je istaknuo općepoznatu stvar da Katolička Crkva ustraje na važnosti promjene ponašanja. A koliko je života spašeno zahvaljujući odgoju za odgovorne međuljudske odnose i za odgovorno spolno ponašanje, to ionako znade samo Bog.

Religije i Crkve imaju što reći

Prije same konferencije, koja je prema službenim informacijama okupila oko 20.000 sudionika, održano je nekoliko religijski, odnosno crkveno obojenih pretkonferencija. Najviše je pozornosti privukla međureligijska pretkonferencija, koja je okupila 250 predstavnika praktički svih većih religija. Dakako, nazočni su bili i predstavnici Crkava. Konferencija ja završila šarolikim molitvenim okupljanjem, gdje je svatko molio u svojoj religijskoj tradiciji, a potom i mimohodom ulicama Beča.Zanimljivi su zaključci s međureligijske pretkonferencije, koji bi se mogli prikazati ovako: pandemija AIDS-a nije samo medicinski problem, pa ni suočavanje s njime, posebno sprečavanje širenja HIV-a i prevencija nije stvar samo medicine, nego uključuje bitno širi angažman. Tako je žrtvama bolesti, izravnima i neizravnima, potrebno milosrđe drugih. Nadahnuće za milosrđe mnogi pak pronalaze u vjeri, općenito govoreći,u religiji. Oni koji rade s oboljelima nadalje svjedoče da je mnogima koji su zaraženi bolešću važna duhovna dimenzija, molitva. A svima je, kako pogođenima tako i onima koji bi željeli suzbiti pandemiju, potrebna Božja pomoć. Stoga Crkve, a i religije općenito, imaju što reći kad je riječ o AIDS-u/HIV-u.

»Dati snagu društvenim kretanjima«

Sudionici međureligijske pretkonferencije složili su se da se, općenito gledajući, njihove vjerske zajednice snažnije moraju okrenuti ljudima na rubu, jer upravo iz takvih kategorija dolaze novi bolesnici. Nadalje složili su se i oko toga da u vjerskim zajednicama još uvijek postoje izvjesne predrasude prema oboljelima od AIDS-a. »HIV i AIDS to nije Božja kazna, to nam je svima jasno. Ako tko ima virus, to nije grijeh i nikada ne smijemo nikoga osuđivati«, rekao je za austrijsku agenciju »Kathpress«, osvrćući se na međureligijsku pretkonferenciju, njezin sudionik Heinz Hödl, voditelj Koordinacijskog ureda za razvoj i misije pri Austrijskoj biskupskoj konferenciji.
Uloga vjerskih zajednica u borbi protiv AIDSa priznata je i od strane UN-a. Jan Beagle, zamjenica voditelja poslova UNova programa za AIDS (UNAIDS), na otvorenju međureligijske pretkonferencije istaknula je da vjerske zajednice od sama početka sudjeluju u borbi protiv HIVa i AIDSa, a »sada trebamo vašu pomoć više no ikada«. »Mi ne tražimo od predstavnika religija da dijele kondome«, no važno je ostvariti suradnju kad je riječ o prevenciji i skrbi. Uostalom, »vi možete društvenim kretanjima dati snagu«, rekla je Beagle.

»Crkva je posred ljudi s HIVom«

U povodu 18. međunarodne konferencije o AIDS-u očitovala se i Austrijska biskupska konferencija, u dokumentu pod naslovom »Stav austrijskih biskupa prema pandemiji AIDS-a«, koji bi se mogao nazvati svojevrsnim »vademecumom« kad je riječ o stavu Crkve prema tom pitanju. Započinje s odlomkom u kojemu se kaže da se pitanje AIDS-a i te kako tiče života Crkve. »Crkva je posred ljudi s HIV-om, kao što je od početka s ljudima u potrebi i bolesti. Nužno je međutim temeljito razjasniti HIV i AIDS. Treba učiniti sve da bi se spriječilo daljnje širenje bolesti te da bi se stalo na kraj ravnodušnosti i predrasudama prema onim ljudima koji su zaraženi HIV-om i oboljeli od AIDS-a. Crkva je osobito blizu siromasima, i to ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom smislu. Organizacije koje pružaju pomoć, dušobrižnici i savjetodavne službe diljem svijeta predstavljaju bazu crkvenoga rada.«
Posebno se upozorava na povezanost siromaštva odnosno nerazvijenosti i širenja HIV-a. »Bijeda, potlačenost i razorene obitelji«, »diskriminacija žena i slaba medicinska njega« plodno su tlo za širenje pandemije. Ističe se da zahvaljujući suvremenim lijekovima bolest ne mora dovesti do brze smrti, ali za to često nema dovoljno novaca. Posebno se upozorava na sve veći udio žena među zaraženima.

Zahtjevi drugima i samoj sebi

»Svaki bolesnički krevet, svaka smrtna postelja, svako siroče povezano je s patnjom i boli. AIDS je povezan s višestrukom i teškom patnjom. Od nas se kao od kršćana traži da budemo uz ljude koji su pogođeni takvom patnjom. Kao kršćani nikada nećemo osuđivati nekoga tko je obolio od AIDS-a. Naša je reakcija pomagati. No isto tako moramo jasno upozoriti na odgovornost svakog pojedinca te istaknuti da određeni načini ponašanja mogu dovesti do AIDS-a. Odlučno se moramo suprotstaviti stigmatiziranju i isključivanju koji su povezani s AIDS-om. Pogođeni često pate od isključenosti jednako kao i od tjelesnih simptoma bolesti«, stoji u »Stavu austrijskih biskupa«.
Posebno je zanimljiv zaključni dio dokumenta u kojemu se iznose zahtjevi Crkve te njezina očekivanja od same sebe. »Stoga zahtijevamo: ispunjavanje obećanja za razvojnu suradnju; 10 posto novca namijenjenog za HIV/AIDS usmjeriti za zaštitu, skrb i odgoj i obrazovanje siročadi AIDSa (kojih prema procjenama UN-a ima 18 milijuna, tekstovi u zagradama op. a.); razvijanje primjerenih testova na HIV, osobito za djecu (testovi za odrasle nisu primjereni za djecu, do 18 mjeseci se uopće ne može sa sigurnošću ustanoviti virus, a do prvog rođendana već umre svako četvrto zaraženo dijete); razvijanje i pristup antiretrovirusnih lijekova za sve; snažnije mjere za sprečavanje prenošenja HIV-a s majke na dijete; promjenu u patentiranju lijekova za HIV/AIDS, osobito za djecu; cjelovit pristup zdravstvu, u prevenciji, u jačanju uloge žene i u borbi protiv siromaštva.«

Oboljeli dobrodošli u Crkvu

U drugome dijelu zaključaka austrijski biskupi se »u solidarnosti obvezuju« da će primjerice crkvene zdravstvene, socijalne i odgojno obrazovne ustanove odgovarati na potrebe oboljelima od AIDS-a. Osim ekumenske suradnje na poljima rada povezanima s AIDS-om biskupi obećavaju i »promicanje promjene mentaliteta, stavova i ponašanja koje su nužne kao odgovor na izazov pandemije«. Također se obvezuju »neumorno raditi na tome da se iskorijeni stigma i diskriminacija i sve one društvene, religijske, kulturne i političke norme koje učvršćuju takvu stigmu i diskriminaciju; srdačnu, bez predrasuda i suosjećajnu dobrodošlicu u Crkvu ljudima koji žive s HIV-om, uz jamstvo da imaju ‘svoje mjesto za stolom Gospodnjim’. Neka im se rado pružaju sakramenti ako to u pravoj nakani žele.«

Glas Koncila