Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

»Vatikan je pooštrio kaznene norme za zloporabe «, naslovio je svoju vijest od 15. srpnja austrijski »Kathpress«, prenoseći više vijesti preuzetih sa službene stranice Svete Stolice. Riječ je, zapravo, o četiri različita dokumenta ili priopćenja, pisana na više jezika, a mediji su najviše isticali da je zastara za progon spolnih zloporaba u Crkvi s deset godina produžena na dvadeset.

Sami novi zakoni protiv spolnih zloporaba, prema riječima vatikanskoga glasnogovorni kao Federica Lombardija, nisu dovoljni. Norme što ih je u četvrtak 15. srpnja objavila Sveta Stolica odgovor su na spolne zloporabe i s tim povezane skandale u Crkvi. Norme su nužan, ali ne i dovoljan korak. Njima treba pridodati i ispravni odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata i crkvenih suradnika te prevenciju i stručno ophođenje s žrtvama, istaknuo je o. Lombardi 18. srpnja u svome tjednom prilogu za Vatikanski radio. Crkva prati poticaj pape Benedikta XVI. i u mnogim se zemljama već prihvatila rješavanja tih teških slučajeva. Kongregacija za nauk vjere, u čijem okviru su pripremljene nove norme, nastavit će suradnju s biskupima i pratiti njihovo djelovanje i podupirati njihove lokalne smjernice. Naime Sveta Stolica je u četvrtak donijela nove oštrije mjere protiv zlostavljača u crkvenim redovima.

Zaštititi svetost sakramenata

Prvi dokument što ga je objavila Kongregacija za nauk vjere je, zapravo, pismo upućeno katoličkim biskupima i poglavarima glede promjena koje su unesene u apostolsko pismo »Sacramentorum sanctitatis tutela« - o zaštititi svetosti sakramenata. Dvojezično pismo, pisano talijanskim i engleskim jezikom, pojašnjava da je devet godina nakon objavljivanja motuproprija koji se ticao »Normi o teškim zlodjelima« Kongregacija za nauk vjere smatrala potrebnim promijeniti taj tekst, ali ne u cijelosti nego samo u nekim dijelovima. Cilj je promjena »poboljšati njegovu konkretnu operativnost «. Nakon što su brižno i pomno proučili predložene reforme, odgovorni iz Kongregacije tekst su predali papi Benediktu XVI., a on ga je 21. svibnja odobrio i naredio njegovu objavu. S pismom je povezan i kratki »Izvještaj«, u kojemu su navedene promjene, »kako bi bile odmah uočljive«, istaknuli su potpisnici dokumenta - pročelnik Kongregacije kardinal William Levada i tajnik nadbiskup Luis Ladaria.

»Izvještaj« govori o deliktima - zločinima ili »kažnjivim djelima« za koje su odluke pridržane Kongregaciji za nauk vjere. Nakon što je papa Ivan Pavao II. Kongregaciji dao neka dopuštenja, a 6. svibnja 2005. potvrdio ih Benedikt XVI., ona ima pravo suditi kardinalima, patrijarsima, legatima Svete Stolice, biskupima i drugim fizičkim osobama koje se spominju u Zakoniku kanonskoga prava (kanon 1405, § 3) i Zakoniku kanonskoga prava istočnih Crkava (kanon 1061, čl. 1, § 2). Rok se s deset godina za »kažnjivo djelo« produžio na dvadeset godina, a među sucima - ako tako odluči Kongregacija - ne moraju biti samo svećenici, nego i pravnici laici, koji ne moraju biti crkveni pravnici niti imati doktorat iz crkvenoga prava. Kongregacija se ima pravo baviti i onim slučajevima u kojima je na nižim stupnjevima prekršeno samo proceduralno pravo, jamčeći optuženiku pravo na obranu. Isto tako za prijestupe se može postupati i »po dekretu«, izvan redovitoga pravnoga postupka (»per decretum extra iudicium«), a nakon brižnoga ispitivanja činjenica, Kongregacija »od slučaja do slučaja« može odlučiti o izvansudskom (administrativnom) postupku, na zahtjev ordinarija ili mjesnoga poglavara.

Kongregacija može izravno predočiti slučaj svetome ocu kako bi se nekoga otpustilo iz svećeništva i dala dispenza od celibata, pri čemu se optuženome jamči pravo na obranu, a slučaj je jako težak.

Kao promjene uvedeni su i pravo prosuđivanja o zločinima krivovjerja, otpadništva i raskolništva, kao i zločini protiv euharistije, o kojima se sudi odvojeno, te zločini protiv sakramenta ispovijedi ukoliko se pokuša podijeliti odrješenje koje se ne može dati valjano ili se pak nevaljano ispovijeda i simulira sakramentalno odrješenje. Kongregacija može suditi i o neizravnom kršenju ispovjedne tajne, koje je uvršteno među zločine, kao i zlonamjerno snimanje ili širenje ispovijedi putem medija. Jednako tako,kažnjivo djelo je pokušaj ređenja žena, a Kongregacija sudi i o »zločinima protiv običaja« (pri čemu su mentalno nerazvijeni punoljetnici izjednačeni s maloljetnicima), ili ako svećenik dolazi u posjed, stječe, ima ili širi (na bilo koji način i bilo kojim sredstvom) »pornografske slike na kojima se nalaze mlađi od 14 godina«. Preliminarne istražne mjere može, ali ne mora, izravno poduzeti Kongregacija za nauk vjere, ali ona u tijeku preliminarnih istraga može donijeti »mjere iz opreza« koje su predviđene Zakonikom kanonskoga prava (kan. 1722) i Zakonika kanonskoga prava istočnih Crkava (kan. 1473).

Norme o teškim kažnjivim djelima

»Norme o teškim kažnjivim djelima« (»Normae de gravioribus delictis«) na službenim se vatikanskim stranicama donose osim na službenome latinskom i na talijanskome, engleskome, francuskome, španjolskome i njemačkome jeziku. U prvome se dijelu donose bitne, a drugome dijelu proceduralne norme. Među bitnima se - osim već navedenih - ističe da Kongregacija za nauk vjere, u skladu sa svojim ovlastima, sudi kažnjiva djela protiv vjere i najteža kažnjiva djela počinjena protiv običaja ili u slavljenju sakramenata te već prema pravnim normama može donositi i kanonske kazne. Najtežim se kažnjivim djelima protiv svetosti euharistije smatraju odnošenje ili čuvanje posvećenih čestica sa svetogrdnim ciljem, kao i njihova profanacija, ili pak pokušaj nevaljalog služenja mise, simuliranje liturgijskoga čina, ili pak slavljenje mise sa službenicima crkvenih zajednica koje nemaju apostolsko nasljeđe i ne priznaju sakramentalno dostojanstvo svećeničkog ređenja. Kod ispovijedi, Kongregacija prosuđuje o najtežim kažnjivim djelima, kao što su davanje odrješenja pokorniku s kojim se griješilo protiv šeste Božje zapovijedi i u drugim teškim slučajevima, poput poticanja na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi u ispovijedi, izravnom ili neizravnom kršenju ispovjedne tajne. Poseban članak govori o snimanju ili zlonamjernom širenju - putem medija - onoga što je u ispovijedi rekao ispovjednik ili pokornik.

Onaj tko počini to kažnjivo djelo bit će kažnjen prema težini prijestupa, a ako je svećenik, može ga se čak otpustiti iz svetoga reda. U petom se članku govori da je ekskomuniciran »latae sententiae« onaj tko pokuša za svećenika zarediti ženu, a ekskomunicirana je i žena sama. Ako je klerik, isto tako može biti otpušten iz svetoga reda.

Ako klerik ima spolni odnos s osobom mlađom od 18 godina ili s osobom koja je punoljetna, ali mentalno nerazvijena, ako ima pornografske slike i širi slike mlađih od 14 godina, bit će kažnjen prema težini zločina.

U drugome dijelu govori se o proceduralnim normama, prema kojima je Kongregacija za nauk vjere Vrhovni apostolski sud za suđenje o zločinima o kojima je bilo riječi, ali može suditi i u drugim slučajevima, držeći se propisa. Donesene presude nisu podložne odobrenju svetoga oca, a suci su članovi Kongregacije, dok je na čelu pročelnik (u slučaju spriječenosti mijenja ga tajnik). Pročelnik imenuje i druge stalne ili povremene suce.

Povijest ne suditi današnjim očima

Uz te dokumente, objavljen je i »Povijesni uvod u norme motuproprija ‘Sacramentorum sanctitatis tutela’«, dokumenta iz 2001. godine. U njemu se pojašnjava da je još 1917. godine papa Benedikt XV. neke »kanonske prijestupe ili ‘zločine’ pridržao isključivo mjerodavnosti svete Kongregacije svetoga uficija«. Nekoliko godina kasnije - 1922. – Sveti uficij je objavio naputak »Crimen sollicitationis«, koji je sadržavao detaljne upute pojedinim biskupijama i sudištima o procedurama za kanonsko kažnjivo djelo. To najteže kažnjivo djelo ticalo se, kako je spomenuto, povrede svetosti sakramenata euharistije i ispovijedi sa strane katoličkog svećenika. Još od 1922. posebna se briga vodila o tome da je onaj tko prijavljuje svećenika vjerodostojna osoba, a ispituje se i svećenikov život i ponašanje. Moralo se naime biti uvjeren da optužba nije lažna, a svećenik njezina žrtva. Naputak iz 1922. imao je i kratak dio posvećen još jednomu kanonskom kažnjivom djelu: »crimen pessimum«, koji se bavio homoseksualnim ponašanjem klerika, a norme su se odnosile i na »ogavni zločin spolne zloporabe predpubertetske djece i bestijalnosti«. Sam naputak nije obuhvaćao sve slučajeve, ali se primjenjivao i na neke druge slučajeve nemoralnoga svećeničkog ponašanja. »Zamisao da su potrebni cjeloviti propisi o spolnome ponašanju osoba s odgojnom odgovornošću rodila se nedavno te predstavlja teški anakronizam ako se u toj perspektivi želi prosuditi kanonske normativne tekstove, koji su dobrim dijelom iz prošloga stoljeća«, upozorava se u »Povijesnom uvodu«, jer se to u medijima danas često događa. Naputak iz 1922. slao se biskupima koji su se morali baviti posebnim slučajevima koji su se ticali poticanja na grijeh, homoseksualnosti pojedinog klerika, spolne zloporabe djece i bestijalnosti. Papa Ivan XXIII. je godine 1962. odobrio ponovno tiskanje »Naputka «, s kratkim dodatkom o administrativnim procedurama. Naputak je trebao biti podijeljen biskupima na Drugome vatikanskom koncilu, no većina ih uopće nije podijeljena, ističe se u »Povijesnom uvodu«, koji tumači sve do današnjih dana, o prijeporima među crkvenim pravnicima zbog kojega je došlo do primjene »terapijske metode« u slučajevima neprimjerenoga vladanja klerika. »Očekivalo se da bi biskup bio u stanju ‘izliječiti’ više nego ‘kazniti’. Ta previše optimistična zamisao glede dobrobiti psiholoških terapija odredila je mnoge odluke koje su se ticale osoblja biskupija i redovničkih instituta, a ponekad se nije prikladno razmišljalo o mogućnosti recidiva.« Zakonik kanonskoga prava iz 1983. u svome kanonu 1395., paragrafu 2 navodi: »Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime kažnjivo djelo počinjeno silom ili prijetnjama ili javno ili s osobom mlađom od 16 godina, neka se kazni pravednim kaznama, pa i otpuštanjem iz kleričkog staleža, ako slučaj to traži.« Godine 1994. američki su biskupi dobili od Svete Stolice naputak da se kažnjivim djelom smatra spolna zloporaba s osobom mlađom od 18 godina, a biskupi su procese vodili u biskupijama. Dvije godine kasnije, 1996., ta se odluka počela primjenjivati i u Irskoj, pa je papa Ivan Pavao II. odlučio spolne zloporabe protiv osobe mlađe od 18 godina povjeriti Kongregaciji za nauk vjere. Tako je 30. travnja 2001. promulgiran motuproprij »Sacramentorum sanctitatis tutela«, koji su potpisali tadašnji pročelnik kardinal Joseph Ratzinger i tajnik nadbiskup Tarcisio Bertone. Pismo je poslano svim biskupima s obavijestima o novom zakonu i novim procedurama koje su mijenjale naputak »Crimen sollicitationis«, s detaljnim popisom »teških kažnjivih djela« pridržanih Kongregaciji za nauk vjere te načinima kako treba postupati, pa i onda kada mjesni poglavar dobije informaciju, »pa makar i samo vjerojatnu o počinjenju kažnjivoga djela«, a sada je motuproprij reformiran i dijelom promijenjen, a u svojoj ga je noti pojasnio i o. Lombardi. U cjelovitoj, ali i sažetoj je formi još jednom istaknuo da se tim dokumentom na cjelovit način suočava s kažnjivim djelima koje Crkva smatra izrazito teškima i koji su zato podvrgnuti kompetenciji Suda Kongregacije za nauk vjere: »osim spolnih zloporaba riječ je o kažnjivim djelima protiv vjere i protiv sakramenata euharistije, pokore i svetoga reda«. Novim će se normama moći brže djelovati, kako bi se Crkva učinkovitije suočila s najtežim slučajevima, ističe o. Lombardi i zaključuje: »Kongregacija za nauk vjere također radi na daljnjim smjernicama za episkopate, kako bi smjernice što su ih objavili glede spolnih zloporaba maloljetnika od strane klera ili institucija povezanih s Crkvom bile što oštrije, dosljednije i učinkovitije.«

Rafael Rimić
Glas Koncila