Razgovor s prof. Franjom Marićem

Za mnoge osobe iz naše prošlosti kažemo da su „povijesne“. Njihova djela uvelike nadilaze okvire njihovog ovozemaljskog života. No istodobno, kada za nekoga ustvrdimo da propada toj „skupini“ odmah se pojave oni koji će suprotno kazati ističući samo negativno u životu dotičnoga. Jedna takva osoba iz povijesti Crkve u BiH jest vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić.

Čovjek koji već dugi niz godina neumorno sakuplja i objavljuje statističko-povijesne stare i nove dokumente o Hrvatima katolicima u BiH jest gosp. Franjo Marić. Rodom Žepčak koji je visoko obrazovanje stekao u Zagrebu, ali mu je uvijek rodna gruda – u širem i užem smislu – ostala trajna intelektualna preokupacija. Tako je između ostaloga, objavio djela: Hrvati-katolici u BiH između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima, Ljetopis katoličke župe Žepče 1879. – 1999., Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća. Kao marljiv istraživač i znanstvenik mnogo puta je istraživao rad i djelo drugog vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, čija je pisana djela prikupio i, zajedno s prof. don Tomom Vukšićem, objelodanio u knjizi: Bibliografija nadbiskupa dr. Ivana Šarića. Prof. Marić govori o svom viđenju uloge nadbiskupa Šarića u povijesti Crkve i ovdašnjega podneblja.

Gosp. Mariću, u središtu zanimanja crkvene javnosti u BiH, sredinom srpnja ove godine, jest osoba drugog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Ev. Šarića. Vi ste tijekom svoga znanstveno-istraživačkoga rada pobliže upoznali njegov lik i djelo. Možete li nam kazati što ga čini znamenitom ličnošću?

Da bismo u potpunosti upoznali lik i djelo nadbiskupa Ivana Šarića treba će nam još najmanje desetak godina mukotrpnog rada te „kopanja“ po raznim arhivima u traganju za originalnim dokumentima koji će nam pomoći u slaganju mozaika o izuzetno zanimljivoj osobi u proteklom, 20. stoljeću. Za ovu prigodu ukratko ćemo predstaviti njegov lik i djelo, a poslužiti ćemo se, između ostaloga, i dijelovima teksta Jure Babića Iz životopisa nadbiskupa mons. dr. Ivana Ev. Šarića, objavljenim u nedavno tiskanoj knjizi Bibliografija nadbiskupa Ivana Šarića.

Dana 16. srpnja ove godine navršilo se točno 50 godina od smrti dr. Ivana Ev. Šarića, drugoga vrhbosanskoga nadbiskupa ili još točnije, prvoga domaćega nadbiskupa od ponovne uspostave (1881.) redovne Vrhbosanske crkvene pokrajine. Rođen je 27. rujna 1871. u zaseoku Mahala, tada župa Ovčarevo, kasnije župa Dolac kraj Travnika. Kao sjemeništarac pohađao je Travničko sjemenište i gimnaziju od samog otvorenja. Tu je započeo i teološku izobrazbu, koju će dovršiti u sarajevskoj Bogosloviji. Dana 22. srpnja 1894. nadbiskup Stadler zaredio ga je za svećenika u Sarajevu. Godine 1896. (već u 25-oj godini života) postao je kanonik katedralnog kaptola. Godine 1898., na Stadlerov poticaj, postigao je doktorat iz teologije u Zagrebu. Od 1896. uređivao je časopis Vrhbosnu sve do svoga biskupskog imenovanja. Papa Pio X. imenovao ga je 27. travnja 1908. pomoćnim biskupom vrhbosanskim i titularnim biskupom cezaropolitanskim (Caesaropolis – danas malo mjesto Sarli u Makedoniji). Na bosanskom Saboru se biskup Šarić, kao virilni član, isticao svojim izjavama zagovarajući trijalizam kao najbolje političko i teritorijalno uređenje za BiH. Dana 14. prosinca, ubrzo nakon Stadlerove smrti (8. prosinca 1918.), izabran je za kapitularnog vikara Nadbiskupije, a tek 2. svibnja 1922. biva imenovan nadbiskupom vrhbosanskim. Za tako dugo čekanje uzroke treba tražiti u tadašnjem političkom režimu. U prosincu 1931. papa Pio XI. odlikovao ga je čašću asistenta papinskog prijestolja i rimskim grofom. Poznat je bio po pastoralnim inicijativama. Osnovao je, između ostalog, 17 župa. Bio je teoretičar i autor Katoličke akcije u Nadbiskupiji i na nacionalnoj razini. Njegov javni rad je najviše usmjeren na području tiska koji je u ono vrijeme imao maksimalni procvat.

To što se nadbiskup Šarić nije najbolje snalazio u vrtlogu II. svjetskog rata (a tko se to u ratu snalazi?) nikako ne umanjuje njegov dotadašnji uspjeh, rad i zauzetost. Nitko ne može osporiti njegovo hrvatstvo, ali se treba s nekima složiti da je bio „naivan političar“ ili još bolje da „političar nije bio“. Iako je bilo propusta i zalijetanja, zločinac jamačno nije bio – što su mu neki zlonamjernici, huškači i režimski ljudi kasnije htjeli pripisati. Početkom travnja 1945. „po zapovijedi iz Zagreba sklonio se“ iz Sarajeva u Zagreb. Podijelio je jurisdikciju za upravljanje Nadbiskupijom nekolicini svojih bližih suradnika i sarajevski župnika. Iz Zagreba je ubrzo s hrvatskom vojskom i civilima (s njim je i banjolučki biskup Jozo Garić) krenuo prema austrijskoj granici. U Klagenfurtu su dvojica biskupa gosti mjesnoga biskupa. Zbog sigurnosti, u zimu 1947. stigao je u Salzburg. Ni „grad soli“ nije ulijevao sigurnost pa je spas valjalo potražiti drugdje. Početkom ožujka 1948. napustio je Salzburg i zajedno s tajnikom Zecom Baškaradom smješten je u stari cistercitski samostan Haute Rive kraj Fribourga. U Švicarskoj se nije bez teškoća mogao produljivati boravak. Valjalo je potražiti neku drugu zemlju koja će mu dati trajni boravak. Nadbiskupu Šariću bilo je omogućeno doputovati u Madrid krajem prosinca 1948. Nastanio se u svećeničkom domu Mutual del Clero Espagnol, gdje se vrlo aktivno bavio pisanjem. Dok je bio u izbjeglištvu, Sveta Stolica se prema njemu ponašala s poštovanjem. Umro je na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1960. Svečanu misu zadušnicu predvodio je mons. Ildebrando Antoniutti, nuncij u Španjolskoj, s još petoricom biskupa, uz brojne španjolske i hrvatske vjernike. Mrtvo tijelo prevezeno je na glavno madridsko groblje Naša Gospa od Almudene u svećeničku grobnicu. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo 26. travnja 1997.

Nadbiskup Šarić bio je plodan pisac, pjesnik i prevoditelj. Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti. Kruna njegovog rada bijaše cjelovit pučki prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik po nalogu Predsjedništva Biskupske konferencije u Zagrebu, povodom 1300. obljetnice prvoga kontakta Hrvata sa Svetom Stolicom. Nadljudskom upornošću i naporom prevoditelja u ratnim uvjetima izišlo je sarajevsko izdanje Svetoga pisma u tri sveska, od 1941. do 1943. Bio je to prvorazredni vjerski, kulturni i povijesni događaj Crkve u Hrvata. Tiskanje drugoga, popravljenog izdanja Svetoga pisma dovršeno je u Madridu uoči svetkovine Sv. Petra i Pavla, 28. lipnja 1960. Godine 1998. tiskano je u Čakovcu protestantizirano izdanje Šarićeva prijevoda – bez crkvenog imprimatura. Izmjene i dopune načinio je George Đuro Martinjak. U izdanju Hrvatskoga biblijskog društva tiskan je u Zagrebu 2006. Šarićev prijevod: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (1. popravljeno izdanje), biblijska revizija: Višaticki – Odobašić - Zovkić. Godine 2009. u nakladi Hrvatskog biblijskog društva (Zagreb), Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo) i Verbuma (Split) izašla je Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta / preveo Ivan Ev. Šarić / , 4. popravljeno izdanje, tiskano u Kini. Iste godine izašli su Psalmi, I. izdanje, u nakladi Hrvatskog biblijskog društva Zagreb, Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo i Verbuma Split, tiskano također u Kini.

Nije malo onih koji će, govoreći o nadb. Šariću istaknuti kako je bio kontraverzna ličnost. Možete li se s time složiti i u čemu bi se ogledala njegova kontraverznost? Možda bismo mogli kazati da su vremena u kojima je živio bila kontroverzna, jer vidimo da je beogradska vlast opstruirala čak i njegovo imenovanje nadbiskupom. Gdje valja tražiti razloge tomu?

Je li i u kojoj mjeri bio kontraverzan nadbiskup, teško je reći. Ovdje ćemo se poslužiti nekim primjerima koje navodi don Tomo Vukšić u knjizi Bibliografija nadbiskupa dr. Ivana Šarića. Po svom naslovu zanimljiv je Šarićev članak Naša budućnost u Bosni koji je objavio 1909. u Vrhbosni 13 - 14., str. 211. - 214. Iza toga privlačnoga naslova nalazi se zapravo tekst, nastao kao posljedica čitanja knjige Antuna Puntigama Unsere Zukunft in Bosnien, u kojemu Šarić budućnost katolika u BiH vidi unutar habsburške monarhije, s jedne strane, i unutar hrvatske misli, s druge. Ne vidi sigurnost u saboru, koji treba biti osnovan, jer će katolici, nasuprot većinskim muslimanima (33 %) i Srbima (43 %), u njemu biti zastupljeni kao najslabiji element (22 %) pa će tako sudbina Crkve biti "pretežno u rukama njezinih protivnika". Žali što katolici nemaju dovoljan broj naobraženih svjetovnjaka koji bi branili njihove interese te što nisu dovoljno pomagani iz katoličkih dijelova Monarhije. I gotovo sluteći događaje iz predstojećeg desetljeća piše: "Ako se od strane Austrije barem toliko ne učini za bosanske katolike, koliko se čini od strane Srbije za bosanske 'Srbe', onda možemo već sada gotovo matematičnom sigurnošću izračunati, da će u bosanskom pučanstvu srpsko gospodstvo slaviti svoju pobjedu." Insistira stoga na potrebi odgoja katoličke inteligencije, utemeljenju đačkih fondova, podizanju radništva, izgradnji đačkih domova i pomoći Caritasa.

Političke pozicije Ivana Šarića, otkako se pojavio kao javni radnik, prilično su dobro poznate. S jedne strane, bio je otvoreni zastupnik hrvatske političke slobode te je jasno pripadao krugu onih koji su smatrali da se takva sloboda može potpuno ostvariti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi a, s druge, sve do kraja I. svjetskog rata tu hrvatsku državu vidio je kao sastavni dio Austro-Ugarske monarhije.

Suprotno tomu, s obzirom da potpuno odstupa od Šarićevog ustaljenog načina političkoga razmišljanja, kako prije 1918. tako i poslije 1922., te da može, kao neka vrsta iznimke ili taktiziranja u njegovu kontinuitetu, biti mali doprinos proučavanju Šarićevog političkog načina razmišljanja, podsjećam na nekoliko sljedećih epizoda.

No, prije negoli ih se spomene, treba imati na umu, s jedne strane, da se, poslije Stadlerove smrti, očekivalo imenovanje novoga sarajevskoga nadbiskupa te da je Šarić još od 1908. bio njegov pomoćnik, a sada, u očekivanju imenovanja novoga nadbiskupa, Šarić je obnašao službu kapitularnoga vikara Nadbiskupije te, s druge, da je za imenovanje novoga sarajevskoga nadbiskupa bila potrebna barem neka vrsta pristanka beogradske vlade kojoj nikako nije moglo odgovarati Šarićevo dotadašnje političko ponašanje čega je i on sam vjerojatno bio svjestan.

Prije svega, on je već 17. prosinca 1918., sada kao upravitelj Nadbiskupije u službi kapitularnoga vikara poslije smrti nadbiskupa Stadlera, regentu Aleksandru u Beograd poslao rođendansku čestitku, koju je objavila Vrhbosna (br. 22 - 24, str. 292.), želeći mu da bude "na diku, sreću i ponos naše cijele Jugoslavije". Ovdje svakako valja spomenuti da je nadbiskup Šarić osnovao list dnevnik Jugoslavija, glasilo Hrvata za politiku i gospodarstvo. Dnevnik je izlazio u Sarajevu od 1918. do 31. 12. 1920., a urednik je bio Zvonko Šprajcer.

Nekoliko godina kasnije, istoga regenta Aleksandra, kad je ovaj bio u posjetu Sarajevu, Šarić je, u društvu s mostarskim biskupom Alojzijem Mišićem i banjalučkim Josipom Garićem, franjevačkim provincijalom, kaptolom i drugim svećenicima, pozdravio 29. rujna 1920. "na zaravanku, pred crkvenim vratima" sarajevske katedrale ovim neobičnim riječima: "I ja, u ime svega katoličkoga svećenstva i pučanstva u Crkvi Vrhbosanskoj, velim evo Vašemu Kraljevskom Visočanstvu: Tvoji smo, o Aleksandre, i s Tobom, sine slavnoga Velikog Vožda Karađorđa! Tvoji smo i s Tobom uvijek; u radosti i žalosti, u zgodi i nezgodi, u sreći i nesreći. S Tobom uvijek za što ljepši procvat i za što veću slavu naše mlade i drage Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca! (…)

I molim sve, da iz dna duše svoje poviknemo našemu ljubljenom i predobrom Kraljeviću Regentu Aleksandru trokratni Živio!" (Vrhbosna 19 – 21 / 1920., str. 225.)

O motivima ovakvih Šarićevih istupa koji su, očito je, mnogo više od protokolarnih obveza nekoga crkvenoga dostojanstvenika od kojih se ponekad ne može pobjeći, danas je teško raspravljati. Posebice stoga što su mišljenja, iznesena u tekstovima što su upravo navedeni, teško povezati s poznatim Šarićevim političkim razmišljanjima i sa slikom kakva o njemu obično vlada. Naime, zna se da vlast iz Beograda, upravo zbog njegovih hrvatskih stavova, dugo nije htjela odobriti Šarićevo imenovanje za nadbiskupa, pa je Sarajevo čekalo gotovo cijele četiri godine poslije Stadlerove smrti da se to pitanje riješi. Stoga, pisac ovih redaka ne zna protumačiti gornje Šarićeve riječi osim kao neku vrstu taktike u svrhu postizanja cilja u razdoblju dok se očekivala i neka vrsta pristanka beogradske vlade na njegovo imenovanje za nadbiskupa u Sarajevu. Međutim, i takvo razmišljanje na ovom stupnju proučenosti pitanja ostaje samo pretpostavka.

Ipak, za pretpostaviti je da mu se kasnije ponekad i prigovaralo zbog gore navedenih riječi i nekih susreta. Zapravo, možda je u funkciji opovrgavanja tih kritika jedan Šarićev tekst iz 1938., objavljen u vrijeme poznate Konkordatske krize, u kojemu on opisuje svoj susret 1922. s predsjednikom vlade tadašnje države Nikolom Pašićem u Sarajevu. Susreli su se malo prije Šarićevog imenovanja nadbiskupom, a za vrijeme razgovora bilo je dotaknuto i pitanje budućega konkordata. Susret se dogodio, objašnjava Šarić, na Pašićev zahtjev nakon što je Sveta Stolica bila uputila ultimatum beogradskoj vladi poslije četiri godine požurivanja Šarićeva imenovanja i dodaje: "Možda me je gospodin Predsjednik, i poradi toga, pozvao k sebi. Da me vidi i lično upozna. I da tako nađe izlaz. I gospodin Predsjednik, nakon ovoga razgovora sa mnom, mogao je samo odgovoriti, da vlada nema ništa proti meni. Tako sam ja još iste godine 1922. bio imenovan Nadbiskupom Vrhbosanskim." (Vrhbosna 2 / 1938., str. 36.)

Osim spomenutoga Šarićeva opisa ovoga susreta između njega i Nikole Pašića, nije nam dostupan neki drugi izvor o tome. Stoga, budući da se Pašić, s obzirom na Šarićevo ponašanje poslije imenovanja za nadbiskupa, prema nekim informacijama, kasnije osjećao "prevarenim", ostaje nepoznato što su njih dvojica jedan drugome rekli i obećali u toj prigodi. Stoga, kao poticaj budućim istraživačima i kao neizravan dokaz da je tu moglo biti još štogod čemu se do sada nije ušlo u trag navodim riječi Krunoslava Draganovića objavljene, malo nakon Šarićeve smrti, u Glasniku Srca Isusova i Marijina u Salzburgu (br. 9 – 10 / 1960., str. 324.) koje se odnose upravo na spomenuti susret, a koje je urednik malo uljepšao u odnosu na Draganovićev rukopis. Naime, prema Glasniku iz Salzburga taj ulomak glasi: "Nakon jednog razgovora s Nikolom Pašićem, svemoćnim 'Bajom', bile su sretno prebrodjene poteškoće sa strane beogradske vlade. Stari 'Baja' višeput je kasnije priznao: 'Nitko me nije tako nadmudrio!' - Odmah zatim stiže imenovanje iz Rima, jer je Šarić bio rimski kandidat."

Međutim, Draganovićev izvorni tipkopis ovoga članka sačuvan je u njegovoj pisanoj ostavštini koja se čuva u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, a tamo već navedeni odlomak glasi ovako: "Nakon jednog razgovora s Nikolom Pašićem, svemoćnim Bajom, bile su sretno prebrodjene poteškoće sa strane beogradske vlade. Stari Baja višeput je znao spomenuti: nitko me tako nije nadmudrio! Upotrijebio je drugi, jači izraz za ono 'nadmudrio'. - Odmah zatim stiže imenovanje iz Rima, Šarić je bio rimski kandidat." (Archivium Pontificii Collegii Croatici Sancti Hieronymi Romae. Draganović, fasc. 50 -tipkopis ima naslov "Nadbiskup Dr. Ivan Saric", a navedeni odlomak je na str. 5).

Može li se za nadbiskupa Šarića reći da je bio nacionalista?

Prije svega trebamo u dvije-tri rečenice pojasniti što je nacionalizam koji može značiti više stvari: u pozitivnom smislu nacionalizam je isto što i domoljublje (patriotizam); u negativnom smislu nacionalizam se poistovjećuje s šovinizmom prema svim nepripadnicima većinske nacije; općenito, nacionalizam je ideologija u kojoj je nacionalni identitet osnovni (i dovoljni) razlog za postojanje neke države. Nacionalizam se često prožima s drugim ideologijama kao što su konzervativizam, socijalizam i liberalizam. U 19. stoljeću se nacionalizam počeo izražavati kao rasizam i imperijalizam, a u 20. stoljeću je poslužio kao podloga za fašizam (nacizam). Krajem 20. stoljeća se pod određenim okolnostima počeo izražavati i kao vjerski fundamentalizam.
Prema onome što smo da sada imali na uvidu (tiskana djela) možemo reći da je nadbiskup Šarić bio nacionalista u pozitivnom smislu, tj. bio je domoljub.

Ivan Ev. Šarić je pisao pjesme (ode) i kralju Aleksandru i poglavniku Paveliću. Može li se u tome prepoznati konformizam ili je to odraz društvenog trenda? Kako Vi gledate na to?

Ako promatramo povijesne prilike u kojima su nastale Šarićeve pjesme (ode) kralju Aleksandru, vođi hrvatskoga naroda dr. Vladku Mačeku i poglavniku Anti Paveliću čini mi se da je to bio odraz društvenog trenda. Valja napomenuti i nešto što do sada nije bilo poznato, a to je da se na primjerku knjige Seljaci Hrvati (pjesme) koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na naslovnici nalazi pečat s natpisom na ćirilici Državno tužioštvo. Primljeno u 9 sati % min. Sarajevo, dne 22. januara 37. Državni tužioc potpis nečitak.

Prema mojim spoznajama tadašnje Državno tužilaštvo tražilo je ovu knjigu na uvid između ostaloga i zbog alegorijske pjesme Hrast posvećenoj Vođi Hrvatskoga Naroda Dr. Vlatku Mačeku za Imendan i Rođendan. Ta pjesma u cijelosti je otisnuta u knjizi Viktora Novaka Magnum crimen iz 1948. godine na str. 307. Naravno da se danas pitamo ako je tadašnje Državno tužilaštvo od jednog nadbiskupa tražilo na uvid određene pjesme kako se tek ponašalo prema ostalim, pogotovo hrvatskim piscima.

Posebno složeno vrijeme za razumjeti je bilo razdoblje II. svjetskog rata. Mnogi će kazati da Nadbiskup Šarić nije prepoznavao znakove vremena te da se nije snalazio u tom metežu. Kakav je bio Šarićev odnos prema ustaškoj vlasti?

U svakom ratu nalazimo na nimalo lako objašnjive pojave gdje se na suprotnim stranama nađu braća, sinovi i očevi, gdje se strane ratovanja po nekoliko puta mijenjaju. Gdje brat ubija brata, sin oca, otac sina, sestra brata. Poznato nam je stradanje Židova i pravoslavaca na ovim našim prostorima tijekom II. svjetskog rata, ali kako objasniti činjenicu da su od 131 generala oružanih snaga Nezavisne države Hrvatski njih 28 po vjeroispovijesti bili Židovi, 10 pravoslavci. (V. Topalović, Srednja Bosna - ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 50. /1991. - 95., Hrvatski informacijski centar, Zagreb, 2001., str. 70.)

Budući da smo na uvidu imali samo tiskana djela (pjesme, poslanice, okružnice, prijevode…) nadbiskupa Šarića, a ne originalne dokumente, tj. prepiske između ustaške vlasti i nadbiskupa Šarića, ne možemo u cijelosti odrediti Šarićev odnos prema ustaškoj vlasti. Ozbiljni ideološki neopterećeni povjesničari trebat će puno napora i vremena uložiti, prije svega, da pronađu dokumentaciju te na temelju nje definiraju odnos između nadbiskupa Šarića i ustaške vlasti. Bilo bi neozbiljno i neodgovorno utvrditi odnos između nadbiskupa Šarića i ustaške vlasti na temelju, recimo, pjesme (ode) poglavniku Anti Paveliću.

Je li neozbiljno govoriti što bi bilo da je Šarić ostao 1945. u Sarajevu? Postoje li povijesni argumenti koji bi mogli naznačiti njegovu sudbinu?

Teško je reći što bi bilo s nadbiskupom Šarićem da je ostao u Sarajevu. Ali iz dvije knjige koje su izašle u Zagrebu 1946. i 1948. može se skoro s velikom sigurnošću utvrdi što bi mu se dogodilo.

U prvoj knjizi Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, redigirali i izdali Joža Horvat i Zdenko Štambuk, tisak Rožanskovski, Zagreb, 1946., 520 str. (ponovljeno izdanje: Zaklada August Cesarec, Zagreb 2008. s predgovorom Drago Pilsel) dvije najspominjanije osobe u Katoličkoj crkvi u negativnom smislu i smislu ustaških zločinaca su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, spominje se 45 puta, a vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić 20 puta. Između ostaloga u knjizi možemo naći i ovo Stari fašistički agent nadbiskup dr. Ivan Šarić spada u krug najužih saradnika ustaša i njemačkih okupatora (str. 255.). Zatim često slijede iz konteksta istrgnuti dijelovi govora, pisama, pjesama itd. Nakon toga slijedi slikovni prilozi: nadbiskup Šarić u društvu s njemačkim konzulom, njemačkim generalom (bez imena i prezimena konzula, generala itd.), nadbiskup Šarić s ustaškim glavešinama itd.

U drugoj knjizi Viktora Novaka Magnum crimen pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948., 1.119 str. (ponovljeno izdanje: Nova knjiga, Beograd, 1986. i 1989., predgovor ponovljenom izdanju Jakov Blažević) najspominjanije osobe iz Katoličke crkve u negativnom smislu bile su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spominje se 245 puta, a vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić 125 puta. Usput rečeno, nakon nedavnih ratnih strahota sa sigurnošću možemo tvrdi da su i ponovljena izdanja Magnum crimen iz 1986. i 1989. služili kao priprema za ratna razaranje i progone sve ono što je katoličko na području Hrvatske i BiH. Da je Hrvatska izgubila rat 1995. vjerojatno bi se našao netko tko bi napisao novi Magnum crimen tj. Dokumente o zločinima jednog dijela katoličkog klera.

Nažalost, i danas nekim povjesničarima ove dvije knjige služe kao glavni i jedini izvor u slaganju lika i djela nadbiskupa dr. Ivana Šarića. Ovdje svakako treba spomenuti da su partizani u Sarajevu, tj. oslobođenjem Sarajeva početkom travnja 1945., prvo tražili nadbiskupa Šarića. Kada ga nisu našli onda su u Vrhbosanskom ordinarijatu prekopali mnoge prostorije i sve što su našli u svezi Šarića odnijeli, a njegova djela i rukopise prijevoda Biblije spalili. Neki crkveni službenici u velikom strahu također su spalili mnoge stvari koje su bile u vezi s nadbiskupom Šarićem. Proći će još puno vremena dok na scenu stupe iskusne nove generacije povjesničara koje nisu opterećena ideologijama i koje će na temelju arhivskih originalnih, ne krivotvorenih dokumenata, donijeti prosudbe o djelovanju nadbiskupa Šarića u vremenu, prostoru i povijesnim prilikama u kojima je živio.

Nadbiskup Šarić je iz Sarajeva otišao u travnju 1945. i nakon vremena "izbjegličkog lutanja" konačno utočište našao u Madridu. Kako je na njegov status gledala Sveta Stolica?

O odlasku nadbiskupa Šarića iz Sarajeva u travnju 1945. te naredbi da se makne iz Sarajeva bilo bi korisno pročitati zapis tadašnjega provincijala Bosne Srebrene fra Krune Misila u Ljetopisu Franjevačkog samostana u Kreševu, br. 5., 1955. – 1960.

Da bi u potpunosti sagledali odnos Svete Stolice prema nadbiskupu Šariću nakon odlaska iz BiH 1945. do smrti u Madridu 1960. prije svega treba pronaći dokumente, tj. prepisku u spomenutom razdoblju Sveta Stolica – Šarić – Sveta Stolica.

Ovdje treba naglasiti da je povodom 80. rođendana nadbiskup Šarić 1951. dobio čestitku i Apostolski blagoslov od pape Pija XII. Državni zamjenik (supstitut) Giovanni Battista Montini, kasnije papa Pavao VI., napisao je, u Papino ime 1952., čestitku i zahvalu mons. Šariću, nadbiskupu vrhbosanskom povodom knjige Papa Pio XII. koju je napisao Šarić. Papa Pio XII. preko svoga supstituta poslao je čestitku Nadbiskupu 28. ožujka 1958. za 50. obljetnicu njegova biskupstva, koju je mons. Šarić proslavio 28. svibnja iste godine. Na pogrebnim obredima nakon smrti nadbiskupa Šarića (16. srpnja 1960.) sudjelovao je i apostolski nuncij u Španjolskoj I. Antoniutti.
Iz svega ovoga može se zaključiti da je odnos Svete Stolice prema nadbiskupu Šariću u razdoblju egzila (1945. – 1960.) bio korektan.

Posmrtni ostatci Ivana ev. Šarića preneseni su u Sarajevo 26. travnja 1997. Dakle, nekoliko dana poslije pohoda pape Ivana Pavla II. glavnom bh. gradu. Stječe se dojam da se vratio onako kako je i otišao - potiho, gotovo kriomice. Zaslužuje li drugi vrhbosanski nadbiskup drugačiji tretman u ovdašnjoj javnosti?

Prije svega mislim da je do sada trebala biti već napravljena makar spomen-soba nadbiskupa Šarića u Travničkom sjemeništu. Zna se što obično ide u spomen-sobu, a za tu sobu moja prijateljica Snježana Cico (rodom sa Slimena) koja živi i radi u Zagrebu kupila je i darovat će 100 tiskanih djela nadbiskupa Šarića u razdoblju od 1898. do 1956., što originala, što fotokopija. Koliko mi je poznato, prema zamisli kardinala Vinka Puljića na Marindvoru u crkvi sv. Josipa trebala bi u kripti, gdje se nalaze zemni ostaci nadbiskupa, biti postavljena stalna izložba svih tiskanih djela nadbiskupa u razdoblju od 1898. do 2009.

Nedavno mi je u rukama bila knjiga Antologija bosanskohercegovačke poezije XX. vijeka, priredili Enes Duraković, Mile Stojić i Marko Vešović, izdavač Alef, Sarajevo, 2000. U predgovoru se jedan od priređivača, Enes Duraković, osvrće na bosanskohercegovačku poeziju uopće, kao i na pjesničko stvaralaštvo skoro osamdesetorice, Hrvata, Srba i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, čije su pjesme uvrštene u ovo izdanje. Osim poznatih i priznatih pjesnika u ovoj knjizi imamo desetak anonimnih pjesnika pa čak tu nalazimo i Miljenka Jergovića. Nažalost, ni jedna pjesma nadbiskupa Šarića nije našla mjesta u ovoj knjizi.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik