Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

17. listopad 2017.

Poruke i poslanice

Nuncij Alessandro D'Errico

Nuncij Alessandro D'Errico

Banja Luka, 15. srpanj 2010.

Homilija nuncija D'Errica u banjolučkoj katedrali

Svečano Euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Bonaventure

Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico predslavio je u banjolučkoj katedrali, 15. srpnja svečano Euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Bonaventure, zaštitnike Banjolučke biskupije i katedrale. Tom prigodom uputio je homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Drago mi je da i danas vidim toliko slavlje za svetkovinu Svetog Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjalučke biskupije. Radostan sam što vidim ovdje okupljene ne samo kardinala Vinka Puljića, izabranog sina ove zemlje, i subraću u biskupstvu, također tolike svećenike, veliki broj redovnika i redovnica, toliko vjernika laika.

S puno poštovanja pozdravljam dopredsjednika gospodina Davora Čordaša, konzula Republike Hrvatske, gospodina Franju Piplovića, i ovdje nazočne civilne vlasti. Drago mi je uputiti riječ posebnog poštovanja i priznanja vašem Biskupu, dragom i cijenjenom Mons. Komarici – koji je od prije nekoliko mjeseci ponovno Predsjednik Biskupske Konferencije – za neumornu službu koju obavlja u ovoj partikularnoj Crkvi i u Crkvu u Bosni i Hercegovini.

Rado sam prihvatio poziv da predložim nekoliko elemenata za razmišljanje pod ovim svečanim liturgijskim slavljem, kako bih vam i na ovaj način izrazio duhovnu blizinu i podršku Svetog Oca i Poglavara Svete Stolice, i istodobno intenzivno sudjelovanje Apostolske Nuncijature u pastoralnom životu Banjalučke biskupije, koja – usprkos tolikim poteškoćama – s hrabrošću i postojanošću nastavlja svoje svjedočanstvo vjernosti Bogu, Crkvi i Zemlji. Naravno prihvatio sam poziv biskupa Komarice, zbog važnosti ovog dana, liturgijskog slavlja Svetog Bonaventure, koji je veliki lik Učitelja, redovnika i Sveca; a i zato jer smatram da iz njegova života i njegovih djela zrači poruka koja je živa i suvremena za naše zajednice.

Kako vam je poznato, Sveti Bonaventura je bio suvremenik drugih velikih svetaca, kao što je Sveti Franjo Asiški i Sveti Toma Akvinski. Dakle živio je otprilike prije 800 godina. Datum rođenja nije točno poznat, a smješta se između 1217. i 1221. Rođen je u Civita di Bagnoregio, blizu Viterba, u Italiji. Otac mu je bio liječnik. U početku je nosio ime Ivan (kao i otac); zatim ga je promijenio u Bonaventura kad je ušao u Franjevačku obitelj. Predavao je teologiju na glasovitom Sveučilištu Sorbona u Parizu; zatim od 1257 (u dobi od 40 godina), kroz 17 godina bio je Generalni Ministar Franjevačkog Reda.

Godine 1273. (kad je imao 56 godina) njegov život je doživio veliku promjenu: Papa Grgur X ga je pozvao da bude Biskup Albana, i kardinal. I štoviše pitao ga je da pripremi Ekumenski koncil u Lionu, koji je imao zadaću ponovno uspostaviti jedinstvo u Crkvi, to jest puno zajedništvo između Latinske i Grčke Crkve. Posvetio se marljivo toj delikatnoj zadaći, ali nije uspio vidjeti završetak tog ekumenskog zasjedanja, jer je umro 1257., za vrijeme njegovog odvijanja. Imao je 57 godina.

Jedan anonimni papinski bilježnik o njemu nam je ostavio kratki, ali divan, zapis:“Dobar čovjek, ljubazan, zatim i milosrdan, pun kreposti, ljubljen od Boga i od ljudi“. Bi je veliki Svetac, ali također izvrstan filozof i teolog. I tako, za djela koja nam je ostavio, nakon smrti (1592) proglašen je Doktorom Crkve, i nazvan je „Doctor Seraphicus“.

Draga moja braćo i sestre, proteklih dana postavio sam si nadasve jedno pitanje: Što nas može naučiti Sveti Bonaventura? Odgovor je bio jednostavan: može naučiti mnogo, kao svaki veliki lik Sveca. I ovdje, da bih olakšao razmišljanje, želio bih ukazati na samo dva aspekta njegovog lika, koji mogu biti vrlo korisni za našu konkretnu pastoralnu situaciju u Bosni i Hercegovini.

Prije svega, gajio je veliku ljubav prema Svetom Franji i prema Franjevačkom Redu. Zgoda koja mu se dogodila dok je bio dječak ostavila je dubok trag na njegov život. Bio je pogođen teškom bolešću, ni njegov otac, koji je bio liječnik, nije se više nadao da će ga spasiti od smrti. Njegova majka se utekla zagovoru Svetog Franje, koji je maloprije bio kanoniziran, i isprosila je ozdravljenje. Kasnije, kad je bio student u Parizu, ostao je fasciniran žarkim svjedočanstvom i evanđeoskom radikalnošću Manje braće, koji su došli u Pariz prije koju godinu. Dogodilo se tako da je Ivan pokucao na vrata Franjevačkog samostana u tom gradu i zatražio da bude primljen u veliku obitelj duhovnih sinova Svetog Franje. Obukao je Franjevački habit 1243, i dobio je ime Bonaventura (mijenjajući Ivan u Bonaventura).

Četrnaest godina poslije, kad je već bio priznati Učitelj u Parizu, Generalni Kapitul Reda ga je izabrao za Generalnog Ministra. Imao je 40 godina. Obavljao je ovu službu mudro i odano 17 godina. O ovoj njegovoj tako osjetljivoj službi Generalnog Ministra, želio bi nadasve skrenuti pozornost na dva elementa:

- Na prvom mjestu Konstitucije Reda, koje je on pripremio i dao odobriti na narednom Generalnom kapitulu (1260., Constituzioni Narbonensi); na tim Konstitucijama su se temeljile sve naredne Konstitucije Reda.

- Zatim, život Svetog Franje, koji je on osobno pripremio (naslovljen Legenda Maior), koji je postao službeni životopis Svetog Franje, u osjetljivom trenutku Franjevačke povijesti, kad su oprečna tumačenja života utemeljitelja bila u opasnosti prouzrokovati teške napetosti i podjele.

Lik Svetog Franje, koji je proistekao iz srca e pera njegovog odanog sina Svetog Bonaventure, jest da je Asiški siromašak bio osoba koja je strasno tražila Isusa.Tražio ga, upoznao ga i ljubio ga. Iz ljubavi proizlazi oponašanje, i tako se u potpunosti suobličio Njemu. Sveti Bonaventura se sa žarom vjere posvetio tom uzoru, nadasve sljedbenicima Svetog Franje. Ali taj uzor je važeći za svakog kršćanina, jučer, danas i sutra. To je program duhovnog života, koji vrijedi i za nas danas. Također danas, dok slavimo veliki patron Banja Luke, pozvani smo svaki dan živjeti ovaj ideal u našem životu. Drugim riječima, po životu Svetog Franje, Sveti Bonaventura nas poziva upoznati Isusa; ljubiti ga i oponašati ga; staviti ga u središte svoga života; i – posebice u poteškoćama – biti s njim na križu, uzeti svaki dan svoj križ, da bi sudjelovali s Njim u zori uskrsnuća i života.

Drugi aspekt osobnosti Svetog Bonaventure kojeg smatram prevažnim za naše zajednice, jest njegova velika ljubav prema Crkvi. Svoju ljubav prema Crkvi svjedočio je ne samo u periodu svoje biskupske službe u Albanu i pripreme Ekumenstog Lionskog koncila. Sva njegova teološka i duhovna djela, njegove propovijedi, njegove akademske aktivnosti u Parizu, govore o njemu kao sinu odanom Crkvi.

Ovu bezuvjetnu ljubav prema Crkvi on je želio institucionalizirat u Franjevačkom Redu, kad je bio pozvan da bude Generalni Ministar. I tako, s gore navedenim Konstitucijama, koje je pripremio za Red i bile su odobrene 1260. na Generalnom kapitulu u Narboni, on je želio na skladan način urediti život Franjevačkog Reda, i sa željom da aktivno uključi Red u pastoralnu službu, i u organiziranu i institucionalnu strukturu Crkve.

Ovo je bitan element, jer uvijek postoji opasnost suprotstavljanja karizmatsko-duhovne dimenzije onoj institucionalno-kanonskoj. Tada je ta opasnost bila prilično prisutna, kada su mnogi Fratri – pod utjecajem mišljenja Joakima Fjorentinskoga – isticali proročko-siromaški vid jednostavnog franjevaštva. Za Svetog Bonaventuru Franjevci – sa svojom karizmom, svojim redovničkim posvećenjem, svojim svakodnevnim inspiriranjem na životu i primjeru Fratra Franje – trebaju živjeti i aktivno se uključiti u institucionalnu Crkvu. I nije se umarao ponavljati da Crkva može biti učinjena još svjetlijom e još ljepšom vjernošću zvanju onih svoji sinova, koji su pozvani od Isusa vršiti evanđeoske savjete siromaštva, poslušnosti i čistoće (a ne samo zapovijedi), kako se dogodilo s bogatim mladićem iz Evanđelja. Radi se o služenju jednoj Kristovoj Crkvi, svatko u vjernosti primljenim talentima, koje Duh Sveti dijeli za izgradnju Tijela Kristova.

Ovo nam pomaže da još bolje shvatimo zašto je Sveti Bonaventura prihvatio biti Biskup i Kardinal. Njegov primjer je otvorio put. I tako još i danas Sveti Otac – kao su to učinili i mnoge Pape kroz povijest – nastavlja pozivati mnoge redovnike i mnoge članove velike Franjevačke obitelji da dudu Biskupi, ili također Kardinali, Crkve Božje.

Danas nakon mnogo stoljeća, možemo ustvrditi bez sjene sumnje da je uistinu bio velik doprinos koji je Sveti Bonaventura dao za pravilno crkveno postavljanje redovničkog života. I upravo to objašnjava zašto je on smatran skoro drugim utemeljiteljem Franjevačkog Reda.

Draga moja braćo i sestre, primjer ljubavi prema Crkvi koji nam dolazi od Svetog Bonaventure od posebne je važnosti za naše zajednice u Bosni i Hercegovini, tradicionalno obilježene apostolskim žarom Fratara franjevaca. Već sam imao načina reći u raznim okolnostima – a radostan sam ponoviti to i danas – da sam već od svog dolaska u Sarajevo, bio dirnut čvrstom organizacijom ovih partikularnih Crkava. I još sam više zadivljen kad pomislim da se to ostvaruje usprkos ograničenja u sredstvima i osoblju, i usprkos iskušenjima s kojima se Crkva ovog kraja zemlji morala sučeliti također u nedavnom razdoblju.

No ipak ne mogu kriti da Sveta Stolica, i dapače sam Sveti Otac osobno, danas mole dodatan napor, tražeći veću pozornost prema nekim mučnim pitanjima, ponajviše naslijeđenima iz prošlosti. Mislim posebice na mutue relationes između biskupijskih svećenika i ustanova, s jedne strane, i redovničkih obitelji (muških i ženskih), s druge. U ovim godinama sam vidio toliko dobre volje. To je potrebno ponovno naglasiti danas, na svetkovinu Svetog Bonaventure, koji je čuveni Učitelj ljubavi za Crkvu. Potrebno je da svi pri srcu imaju bolju suradnju i veće razumijevanje između biskupijskog i redovničkog osoblja. Drugim riječima, pozvao bih da se mnogo misli o hitnosti da se pojasne poteškoće koje još postoje i da se zajedno radi u jednoj Kristovoj Crkvi: u ovoj konkretnoj Crkvi i za ovu konkretnu Crkvu.

Pred poteškoćama koje dolaze izvana, i pred nerazumijevanjima i napetostima koje također postoje unutar kršćanske zajednice, uvijek postoji rizik obeshrabrenja; i također napast da se „izvuče“, i pomalo da se „opere ruke“, misleći da probleme trebaju riješiti biskupi i oni koji imaju ulogu veće odgovornosti u Crkvi. Dakle, vjerujem da ćete se složiti sa mnom o potrebi da se svaki osjeća obvezatnim da uradi svoj dio, s osjećajem kršćanske odgovornosti. Postoji tko može učiniti mnogo, i postoji tko može učiniti malo manje. To je parabola o talentima. A ako u svima sazrije osjećaj osobne obvezatnosti, vjerujem da će i biskupima i vašim redovničkim poglavarima biti lakše naći pravedna rješenja za izazove s kojima smo pozvani sučeliti se.

Draga braćo i sestre, moja želja – koja je i molitva pod ovom svetom misom – jest da uzor i nebeska zaštita Svetog Bonaventure doprinesu da još više poraste naša ljubav za Krista i za Crkvu, i da nam poluče snažnijeg duhovnog života. Svima svesrdno želim budite uvijek otvoreni milosti Božjoj, i nastavite raditi svoj dio za rast Crkve, ovdje i u Zemlji. Amen! (kta)

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. listopad 2017.

    Il Papa: nel 2019 un Sinodo per la regione Panamazzonica

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: