Glas Koncila

Samo onaj tko se otvori Božjoj riječi može biti stvarno slobodan. Tom rečenicom papa Benedikt XVI. upozorio je na opasnosti neograničene slobode. Povijest modernoga doba i svakodnevno iskustvo uče da sloboda može pridonijeti izgradnji čovječne civilizacije kada je usklađena s istinom. Sloboda koja više nije povezana s istinom, nastavio je Papa, tragično se pretvara u načelo razaranja unutarnjega sklada čovjeka. Svoju posljednju opću audijenciju prije ljetne stanke, 7. srpnja, Papa je posvetio srednjovjekovnom teologu, blaženom Ivanu Duns Škotu, koji se posebno bavio odnosom između slobode i ljudske volje. I njega je Sveti Otac, kao i na katehezama prethodnih srijeda, svrstao među velikane u povijesti teologije, što je taj franjevac, koji je živio krajem 13. stoljeća doista i bio. Napis na njegovome grobu govori o zemljopisnim koordinatama njegove biografije: »Engleska ga je prihvatila; Francuska ga je školovala; Köln u Njemačkoj čuva njegove ostatke; u Škotskoj se pak rodio.« Ti se podaci ne mogu zanemariti budući da se o životu toga sveca ne zna baš puno. Rođen je vjerojatno 1266., u selu koje se zvalo baš Duns, u blizini Edin burgha. Privukla ga je karizma sv. Franje Asiškoga i pristupio je Redu manje braće. Za svećenika je zaređen 1291. Obdarenost briljantnom inteligencijom i spekulativnošću priskrbila mu je naslov »doctor subtilis« - »oštroumni doktor«, a tu je oštroumnost jamačno dodatno »brusio« i na najboljim i najslavnijim onodobnim sveučilištima - u Oxfordu i Parizu. Iznimno uspješno školovanje okrunio je početkom predavanja iz teologije na svome Oksfordskome sveuči- lištu, na Cambridgeu i potom u Parizu. Kao i svi profesori njegovoga doba, i on je počeo komentirati »Sentenze« Petra Lombarda, a njegova djela predstavljaju zreli plod njegovih promišljanja s predavanja, po kojima su dobila i imena, zavisno o sveučilištu na kojima ih je držao: oksfordsko, kembričko, pariško.

Dragovoljno progonstvo i povratak

Pariz je napustio kada je došlo do žestokoga sukoba između kralja Filipa IV. Lijepog i pape Bonifacija VIII. Duns Škot odabrao je dragovoljno progonstvo jer mu ni na kraj pameti nije bilo potpisati neprijateljski nastrojen dokument protiv pape, što ga je kralj nametnuo svim redovnicima. Tako je iz ljubavi prema Petrovoj stolici, zajedno s franjevcima, napustio zemlju.

»Draga braćo i sestre, ta nas činjenica poziva da se podsjetimo koliko su puta u povijesti Crkve vjernici naišli na protivštine i čak podnijeli progone zbog svoje vjernosti i svoje pobožnosti prema Kristu, Crkvi i papi. Svi mi s divljenjem gledamo na te kršćane, koji nas uče da kao dragocjeno dobro čuvamo vjeru u Krista i zajedništvo s Petrovim nasljednikom, a tako i sa sveopćom Crkvom.« Te su riječi morale posebni odjek naći u srcima hrvatskih vjernika, koji se, dok ih je Papa izgovarao, nisu mogli ne sjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, progonjenoga upravo zbog vjernosti tim idealima. »Radosno pozdravljam i blagoslivljam sve hrvatske hodočasnike! Vaše hodočašće u Rim i posjet grobovima apostola neka učvrsti vašu vjeru kako biste oduševljeno svjedočili kršćansku nadu i ljubili bližnje. Hvaljen Isus i Marija!« rekao im je Papa nakon kateheze. U njoj je još istaknuo da su se odnosi između francuskoga kralja i nasljednika Bonifacija VIII., ipak, brzo pretvorili u prijateljstvo, pa se 1305. Duns Škot mogao vratiti u Pariz, gdje je ponovno poučavao teologiju i dobio naslov »magister regens«, što bi danas odgovaralo tituli redovitoga sveučilišnog profesora. Kasnije su ga poglavari poslali u Köln, da tamo poučava teologiju, no preminuo je 8. studenoga 1308. Imao je samo 43 godine, a ostavio je tako velika i dragocjena djela. Zbog glasa svetosti, koji ga je pratio, ubrzo se po cijelome franjevačkom redu proširilo njegovo štovanje, a onda ga je papa Ivan Pavao II. odlučio i svečano proglasiti blaženim 20. ožujka 1993. Nazvao ga je »pjevačem Utjelovljene Riječi i braniteljem bezgrješnoga začeća.« U tom je izraz sažet veliki doprinos što ga je Duns Škot dao povijesti teologije.

Sloboda, volja i razum

Moderno doba vrlo je osjetljivo na pitanje slobode i njezinoga odnosa s voljom i razumom. O tome je posebno govorio i pisao i Duns Škot. Sloboda je za njega temeljna kvaliteta volje. Ono što je važno i na čemu je Duns Škot inzistirao, činjenica je da ideja apsolutne slobode smještene u volji mora biti povezana s istinom, jer inače niječe da sama sloboda mora biti oslobođena ograničenja koja joj dolaze od grijeha. Sloboda je uvijek bila veliki san čovječanstva, od njegovih početaka, a posebno u moderno doba. No sloboda je autentična i pomaže u izgradnji doista čovječne civilizacije samo ako je usklađena s istinom. »Ako se odvoji od istine, sloboda tragično postaje načelo razaranja unutarnjega sklada ljudske osobe, izvor presezanja snažnijih i nasilnih i uzrok patnja i žalosti. Sloboda, kao i sve sposobnosti kojima je obdaren čovjek, raste i usavršava se - tvrdi Duns Škot - kada se čovjek otvori Bogu.«

Tako je otvorena bila i sveta Marija Goretti, o kojoj je Papa govorio na kraju, u pozdravu na talijanskom. Djevica i mučenica, djevojka – premda vrlo mlada - znala je pokazati snagu i hrabrost protiv zla. »Zazivam je za vas, dragi mladi, da vam pomogne da uvijek izaberete dobro, pa i kada to ima veliku cijenu; za vas, dragi bolesnici, da vas podupre u trpljenju svakodnevnih patnja; za vas, dragi mladenci, da vaša ljubav bude uvijek vjerna i puna uzajamnoga poštovanja.«

Prije opće audijencije Benedikt XVI. je na Trgu rimskih prvomučenika blagoslovio kip svetoga Hanibala Marije (1851. - 1927.), iz Francuske, koji je smješten u prvu nišu Luka zvona bazilike sv. Petra, u kojemu se nalaze sveci utemeljitelji redovničkih instituta. Na kraju blagoslova Papa je izmolio molitvu za zvanja, za siročad i najsiromašnije, koji su bili u srcu apostolata sv. Hanibala.

Glas Koncila