Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

U Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla 28. lipnja, u organizaciji Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog, obilježena je 40. obljetnica misništva nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića koji je zaređen za svećenika Banjolučke biskupije 29. lipnja 1970. u Đakovu te za geslo uzeo Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Ja sam Put i Istina i Život“ (14,6). Biskupski vikar za ekumenizam mons. dr. Mato Zovkić, jedan od najbližih suradnika kardinala Puljića od početka njegove nadbiskupske službe, u svom izlaganju pod naslovom: „Hod nadbiskupa Puljića s nama i za nas“ prikazao je životni put kardinala Puljića. Izlaganje donosimo u cijelosti:

HOD NADBISKUPA PULJIĆA S NAMA I ZA NAS

Vinko Puljić zaređen je za svećenika Banjalučke biskupije u Đakovu 29. lipnja 1970. Istog dana zaređeni su vrhbosanski svećenici Ivan Mičić i Đuor Zrakić, ali u Sarajevu. Tri središnje institucije Vrhbosanske nadbiskupije - Ordinarijat, Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet - obilježavaju uoči Petrova 2010. ovdje u Sarajevu 1] 40. obljetnicu svećeništva našega nadbiskupa zahvaljujući Bogu za četiri desetljeća njegova služenja Crkvi i narodu.

Školovanje i svećeničko služenje u Banjalučkoj i Zadarskoj biskupiji

Rodio se u Priječanima kod Banja Luke 8. rujna 1945. kao dvanaesto dijete Ivana i Kaje r. Pletikosa. Obitelj je živjela od očeve radničke plaće i obrađivanja vlastitog skromnog posjeda. Ivan i Kaja imali su trinaestero djece od kojih je troje umrlo u ranom djetinjstvu a šestero u mladosti. Kad su Vinku bile tri godine, umrla mu je majka. Otac se kroz godinu dana oženio Anom r. Jurić pa je maćeha preuzela brigu za muževu djecu iz prvoga braka i vlastitih osmero koje je s njime stekla (od njih je dvoje umrlo u djetinjstvu). Kao srednjoškolac i student radio je fizičke poslove tokom ljetnih praznika da pridonese za obitelj i troškove svoga školovanja. Iz djetinjstva i mladosti s radošću se sjeća trapističke crkve i samostana „Marija Zvijezda“, posebno oca Antuna Artnera (1920-1995) koji mu je bio duhovni vođa. Više puta pričao nam je kod stola da su svi ukućani štedjeli kada se nekom članu nabavljala obuća ili odjeća i tako učili obiteljsku solidarnost.

Prva dva razreda srednje škole završio je u Zagrebu, u Interdijecezanskoj vjerskoj školi kao sjemeništarac Banjalučke biskupije, a treći i četvrti u Đakovu na Liceju pri Visokoj bogoslovnoj školi na kojoj je završio i studij teologije. Osnovni zadatak profesora u vrijeme njegova studija bio je ugrađivati duh i smjernice Drugog vatikanskog sabora (1962-1965) u pojedine teološke predmete, a nisu još bili prevedeni s latinskog svi saborski dokumenti.

Liturgijsku svečanost mlade mise proslavio je kod Trapista u dvorištu 19. srpnja 1970. zato što je crkva bila porušena od potresa. Uz mladomisnikovu brojnu rodbinu, svečanosti je prisustvovalo oko 5000 vjernika. Kum je bio pater Antun, propovijedao je banjalučki svećenik Tomislav Matković, župnik je bio fra Rafo Lipovac s kojim ga veže životno prijateljstvo. Prve tri godine svećeništva vršio je službu kapelana u Banja Luci pod vodstvom iskusnog župnika Msgr. Branka  Župančića. Prva župnička služba bila mu je u Sasini kod Ljubije gdje  je ostao nekoliko mjeseci. Zatim je premješten za župnika u Ravsku. Crkveni otac Jandro Begić rekao mu je na početku: „Sinko, drži se ti mladih; nas stare ne možeš ni popravit' ni pokvarit'. Moli Boga za zdravlje, tebe će narod naučit' pameti!“ Tu je počelo njegovo učenje od naroda da bi mu uspješnije služio. U Ravskoj je ostao pet godina.

U ljeto 1978. preuzeo je službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru. U zajednici dječaka koji idu u srednju školu i razabiru kod sebe znakove svećeničkog poziva pod vodstvom poglavara, duhovnik je animator liturgije i duhovni pratilac svakog kandidata. Zajedno s rektorom Ivanom Prenđom pokrenuo je list „Zmajević“ u kojem su sjemeništarci objavljivali svoje radove te svoju zajednicu povezivali sa župama zadarske nadbiskupije i drugim crkvenim ustanovama. Organizirao je za đake izlete u prirodu i poticao na sportske aktivnosti. Bio je uz to ispovjednik benediktinki te nedjeljom ponekad odlazio na pastoralnu ispomoć na župama. U to vrijeme u Zadru su se školovali i kandidati Vrhbosanske nadbiskupije pa je duhovnik Puljić kontaktirao s njihovim župnicima i roditeljima te ih obilazio tokom ljetnih praznika. Kroz njegovih devet godina duhovničke službe trojica vrhbosanskih svećenika naizmjenično su vršili službu prefekta: Ante Meštrović, Ivo Balukčić i Anto Ćosić. Prateći duhovno vrhbosanske sjemeništarce i surađujući s našim svećenicima u sjemeništu i na župama sjemeništaraca, počeo je upoznavati osobe i prilike u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ujesen 1987. imenovan je župnikom u Bosanskoj Gradišci te uz to članom Konzultorskog zbora Banjalučke biskupije i povjerenikom za pastoral zvanja. Odmah je osnovao Župno pastoralno vijeće s kojim je motivirao župljane za radove na župnoj crkvi i novoj zgradi župnog pastoralnog centra. Građevinski radovi bili su njemu i župljanima prilika za dublje svjedočenje vjere u komunističkom režimu.

Naš svećenik i profesor crkvenog prava dr. Pero Sudar postavljen je na službu rektora Vrhbosanske bogoslovije u ljeto 1989. Nakon što je 19. travnja 1990. umirovljen nadbiskup Jozinović te Sv. Stolica imenovala đakovačkog biskupa Ćirila Kosa za apostolskog administratora naše nadbiskupije, rektor Sudar predložio je ljeti 1990. da za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu bude imenovan Vinko Puljić. Pristali su kandidat i njegov biskup Alfred Pichler pa je biskup Kos potpisao dekret imenovanja 13. 8. Novi vicerektor kao član odgojne ekipe bogoslova uz rektora, duhovnika i ekonoma predložio je da se u podrumskom dijelu Bogoslovnog sjemeništa otvori kućni bar u kojem bi studenti, profesori i njihovi gosti uz osvježavajuća pića provodili vrijeme opuštanja i razgovora. Ta zdrava novost ostala je do danas.

Neka područja djelovanja nadbiskupa Puljića u Vrhbosanskoj nadbiskupiji

U Katoličkoj crkvi papinski nuncij za pojedinu državu nadležan je provesti izvidni postupak o kandidatima za službu biskupa nakon umirovljenja ili smrti dijecezanskog ordinarija. To je u ljeto i jesen 1990. činio nuncij Gabriel Montalvo koji je tada stolovao u Beogradu kao predstavnik Sv. Stolice za cijelu Jugoslaviju. Imenovanje Vinka Puljića za nadbiskupa vrhbosanskog proglašeno je 7. prosinca 1990. Papa Ivan Pavao II. podijelio mu je biskupski red u Rimu 6. siječnja 1991, a nuncij Montalvo ustoličio ga je 19. siječnja u sarajevskoj katedrali. Imenovanje novoga nadbiskupa dogodilo se neposredno nakon prvih demokratskih izbora tako da je novoimenovani nadbiskup zajedno s drugim vjerskim poglavarima BiH i prije preuzimanja službe bio pozvan na prvu sjednicu demokratski izabrane republičke skupštine, a novi predsjednik BiH Alija Izetbegović prisustvovao je svečanosti ustoličenja u katedrali. Kad je nova vlada proglasila referendum na kojem će se građani izjasniti žele li ostati u krnjoj Jugoslaviji ili traže samostalnu BiH, novi nadbiskup u prigodnoj poslanici potaknuo je vjernike neka izađu na referendum 29. 2. i 1. 3. 1992. te neka glasaju za samostalnost BiH, jer mi katolici imamo loše iskustvo s dotadašnjom zajedničkom državom.

„Biskupi, koji su božanskim ustanovljenjem nasljednici apostolâ po Duhu Svetom koji im je dan, postavljaju se u Crkvi za pastire, da budu i sami učitelji nauka, svećenici svetog bogoštovlja i službenici upravljanja“ (k. 375 § 1). Biskup se postavlja za vrhovnog liturga, učitelja vjere i upravitelja zajednici vjernika koji žive na određenom području. On najviše vrši svoju službu predvođenjem euharistije u katedrali kao matičnoj crkvi i drugdje u biskupiji tako da se u takvim liturgijskim slavljima uprisutnjuje i očituje Crkva kao jedna, sveta, katolička i apostolska (k. 368-369). Biskupija se dijeli na župe kojih kod nas ima 152 u 13 dekanata. U njima je 1991. živjelo 528.000 vjernika a sada oko 200.000.

Briga za župe – Crkveno pravo određuje da biskup osniva župe,  imenuje i razrješuje župnike te službeno pohađa župe u svojoj biskupiji, po mogućnosti osobno, a može i preko svojih suradnika (k. 515 i 396 § 1). Kanonski pohod je prigoda za pregled matica i drugih administrativnih knjiga te za razgovor sa župnikom, vjeroučiteljem, pastoralnim vijećem i župljanima o stanju župe. Nadbiskup Puljić dosada je četiri puta osobno pohodio sve naše župe. U župama razrušenim tokom rata trebalo je 1996. i dalje motivirati svećenike da se nastane u kontejneru ili popravljenoj kući kojega vjernika, odatle popravljaju srušenu župsku kuću i grade crkvu a zatim ohrabruju vjernike na povratak. Imamo tridesetak povratničkih župa u kojima živi mali broj vjernika, između 10 i 150. Svećenici koji služe takve župe godinama nemaju vjeronauka, prve pričesti, krizme, vjenčanja. Nadbiskup im je zahvalan da ostaju na služenju starim i nemoćnim vjernicima u takvim prilikama. On je u ovih skoro 20 godina osnovao pet novih župa: sv. Luke u Sarajevu-Novom Gradu 19. 4. 1996, sv. Franje Asiškog u Sarajevu-Dobrinji 12. 8. 1997,  Sv. Petra i Pavla Novo Selo-Balegovac 11. 4. 2001, Presvetog Trojstva u Novom Travnku 24. 9. 2003, Bl. Alojzija Stepinca u Orašju 4. 11. 2007. i  sv. Jakova Markijskog u Grebnicama 28. 5. 2010.

Svećenički kandidati i svećenici -  Naš sadašnji nadbiskup u vođenje biskupijske zajednice mudro utkiva svoje iskustvo rada sa svećeničkim kandidatima stečeno u Zadru. Zato je opetovano tražio od bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Travniku da zgradu Dječačkog sjemeništa i gimnazije u Travniku oslobode za ponovno služenje njezinoj prvotnoj svrsi. Ovi su ustupili samo trećinu zgrade koju je trebalo temeljito obnoviti pa je sjemenište ponovno otvoreno 28. rujna 1998.  Od tada nadbiskup redovno odlazi u Travnik na prigodne svečanosti, drži nagovore sjemeništarcima i ministrantima koji se tamo okupljaju na ljetne duhovne vježbe. Bogoslove u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu prati preko izvještaja poglavara, prima ih na razgovor kada zamole, piše im godišnji osvrt na njihovo spremanje za svećeništvo. Dobivši poruku Sv. Stolice da bi spremnije uzdigla na rang fakulteta dva katolička teološka učilišta ako se udruže, nadbiskup je zamolio dekane Franjevačke teologije i Vrhbosanske bogoslovije da zborovi profesora o tome rasprave i podnesu prijedloge. Održane su dvije sjednice na kojima su franjevci izrazili da radije ostaju odvojeni radi čuvanja i prenošenja franjevačke specifičnosti. Na to je nadbiskup dao prirediti potrebne izvještaje te podnio molbu Kongregaciji za katolički odgoj. Rješenjem od 21. rujna 2009. Vrhbosanska bogoslovija uzdignuta je na rang fakulteta uz insistiranje Kongregacije da bude uključena u državni Univerzitet u Sarajevu.

U ovih skoro 20 godina nadbiskupa Puljića za vrhbosanske svećenike zaređeno je 75 đakona a umrlo je 49 svećenika. U intervju-u za Katolički tjednik 13. lipnja povodom završetka svećeničke godine ovako odgovara na pitanje o trendu opadanja duhovnih zvanja koji je zahvatio i naše podneblje: „Samim opadanjem mladih obitelji u nadbiskupiji je smanjen broj svećeničkih kandidata... Radujem se tim mladima koji unatoč svemu Isusu kažu 'Evo me!' Nije to dostatan broj prema potrebama, ali smo zahvalni da se ipak odazivaju unatoč klimi koja vlada. U posljednje vrijeme više ih sahranjujem nego zaređujem, to mi teško pada. Zato potičem na molitvu, jer ona je naš zadatak koji nam je dao Gospodin Isus: molitva za duhovna zvanja“ (KT 2010, 23, 9).  Za bolesne i umirovljene svećenike nadbiskup je, uz namicanje ogromnih materijalnih sredstava, dao podići Svećenički dom u dvorištu Bogoslovnog sjemeništa, prema prijedlogu samih svećenika. Trebalo je otesati brdo i gradilište tako učvrstiti da se ne sruše susjedne zgrade. Taj dom sada se uređuje iznutra i ujesen će biti predan na uporabu.

Katolički tisak –  Naš svećenik Marijan Brkić djelovao je u uredništvu Glasa Koncila od 1991. do 1996. te je sugerirao biskupima BiH da pokrenu Katoličku tiskovnu agenciju koja bi slala elektronske vijesti o crkvenom životu. Biskupi su prihvatili sugestiju, 3. srpnja 1996. odobrili Statut te se složili da do daljnjega M. Brkić agenciju vodi iz Zagreba. Pohod Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. 4. 1997. bio je izvrstan povod za preseljenje agencije u Nadbiskupsku rezidenciju u Sarajevo gdje je ostala do 2004. Kad je Mons. Ivo Tomašević 2004. preuzeo službu generalnog tajnika BK BiH, agencija je preseljena u novo sjedište Konferencije. Ona sada šalje vijesti na 318 adresa dnevno, a tko prati vijesti o Crkvi zna da sekularni mediji puno puta preuzimaju i formulacije KTA.

Nadbiskup je u svojim planovima zacrtao i oživljavanje Katoličkog tjednika. U tu svrhu najprije je od Talijanske biskupske konferencije i drugih dobrotvora zamolio novčanu pomoć za kupovanje tehničkih pomagala, imenovao za prvog urednika našeg svećenika dr. Ivu Balukčića te je prvi broj izašao 24. studenog 2002. Zbog neplaćanja onih na čije je adrese Tjednik slan prve 4 godine nastao je velik manjak. Pojavio se i problem uplaćivanja radnog staža i zdravstvenog osiguranja za djelatnike laike. Zato je na sugestiju našeg svećenika dr. Zdenka Spajića nadbiskup 2006. osnovao Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije sa zaduženjem da izdaje KT i druga izdanja. U traganju za prikladnim smještajem Centra i uredništva, kupljena je biskupijska zgrada u Pruščakovoj, jer se više nije moglo čekati na denacionalizaciju. S vremenom je Centar preuzeo tiskanje naših časopisa Vrhbosna  i Vrhbosnensia i drugih publikacija. Od 7. listopada 2007. službu glavnog urednika vrši vlč. Josip Vajdner i list sada izlazi u oko 5000 primjeraka. Iz pretplata može pokriti 60% svojih troškova, a ostalo moraju „isprositi“ nadbiskup i direktor Medijskog centra. Ovaj list je važan ne samo radi redovnog informiranja o vjerskim događajima kod nas i po svijetu nego i radi pozitivnog pisanja o papi i biskupima.

Kad spominjemo nadbiskupovo zalaganje za tisak, on je pokretač i glavni sabiratelj sredstava za knjigu Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća koju je uredio Franjo Marić (izašla 2004, obuhvaća 1391 str; s mnoštvom fotografija i popisom svih svećenika koji su tada bili inkardinirani u našu nadbiskupiju ili su u njoj djelovali). Nadbiskup je osobno skupljao podatke o našim pokojnim svećenicima te zamolio nekoliko svećenika i Franju Marića da ih upotpune. Knjiga je izašla pod naslovom Gdje su oni stali, mi nastavljamo. Pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30. 4. 2007. (Sarajevo 2007, 156 str., s fotografijom pokojnika gdje god je bilo moguće do nje doći).

Financiranje triju institucija i pastoralnih projekata – Još od vremena nadbiskupa Stadlera Vrhbosanska nadbiskupija ne može prihodom koji dobiva od župa pokrivati sve troškove svojih institucija. U Stadlerovo i Šarićevo vrijeme država je snosila troškove za vjeroučitelje, zatim za župnike kao matičare te osoblje Ordinarijata, Dječačkog sjemeništa u Travniku i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. U socijalizmu to je otpalo i biskupi su se morali obraćati za pomoć stranim dobrotvorima, ali se nitko od dobrotvora nije vezao na trajno pomaganje. Danas strani dobrotvori hoće pomoći projekte crkava, župnih kuća,  samostana, dječjih vrtića i staračkih domova ako im se podnese razborit plan i uvjerljivo opravda utrošak darovanih sredstava. Donatori ne prihvaćaju troškove redovnog uzdržavanja institucija, a nadbiskupija od kolektâ sa župa može pokriti oko 50% troškova za tri velike institucije. Najveći stavak su izdatci za Bogoslovno sjemenište i Bogoslovni fakultet. Kako među katolicima biskupov nastup i zamolba nešto znače, glavni „prositelj“ za biskupijski budžet je nadbiskup koji to čini ustrajno i ponizno, svjestan da su institucije nužne za pastoralno poslanje mjesne Crkve.  Osim za tri institucije, nadbiskup proviđa sredstva i za prigodne projekte kao što su sastanci svećenika i vjeroučitelja, duhovne vježbe bogoslova i svećenika, simpoziji Fakulteta, hodočašća i programi za mlade.

Aktivna nazočnost nadbiskupa u BK BiH i Zboru kardinala

Već su se u toku rata 1991.-1995. biskupi BiH susretali kao pastiri Vrhbosanske metropolije te slali pisane poruke katolicima ove zemlje i svijetu. Iako su željeli ostati u sastavu Hrvatske biskupske konferencije, Sv. Stolica ih je nakon međunarodnog priznanja BiH i odobrenja njihova statuta uspostavila kao BK te je za prvog predsjednika izabran naš nadbiskup. On je za prvo sjedište Generalnog tajništva ponudio svoju rezidenciju a i svi dosadašnji generalni tajnici su naši prezbiteri. Izdana su dosada dva sveska Poslanica BK i oba prevedena na engleski. Osnovana su potrebna radna tijela, tri puta su naši biskupi zborno išli u pohod Sv. Stolici „ad limina apostolorum“ (12. 1.1993, 15. 1. 1999. i 24. 2. 2006).

Poslijesaborske smjernice katoličkog učiteljstva i sadašnji Zakonik crkvenog prava traže da se redovnice i redovnici koji djeluju u pojedinoj državi povežu posebnim vijećem radi učinkovite suradnje međusobno i s BK dotične države. Ideja o osnutku Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH pokrenuta je 1999. te je osnutak dovršen 2000. odobrenjem Statuta od strane Sv. Stolice. Sada joj je sjedište u istoj zgradi u Sarajevu gdje se nalaze Tajništvo BK, Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela i Katolička tiskovna agencija. Naš nadbiskup i drugi biskupi poštuju izuzetost redovnika i redovnica papinskog prava u pitanjima za koja su nadležni, ali očekuju suradnju u katoličkom svjedočenju te karitativnom i pastoralnom djelovanju. Dakako da nadbiskup posvećuje veliku pozornost Služavkama Malog Isusa koje je osnovao Sluga Božji Josip Stadler, ali se rado odaziva na pozive drugih redovnika i redovnica. Već godinama redovno odlazi na nikolinjsku priredbu franjevačkih sjemeništaraca u Visokom.

Od ožujka 1998. do prosinca 2006. održano je sedam susreta naših biskupa s pravoslavnim episkopima u BiH te je sa šest od njih upućena zajednička izjava kršćanima i javnosti (usp. Pastirske poslanice, izjave i apeli biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine 1997.-2009, 157-169). Uz to su vrhbosanski nadbiskup i mitropolit Nikolaj uputili zajedničku čestitku za Božić 2004. i poziv za Tjedan molitava za jedinstvo kršćana 2009. Bila je želja da se zajednički obilježi jubilejska godina kršćanstva 2000. i to je učinjeno 25. studenog u Sarajevu. Željelo se zajednički obilježiti i godinu sv. Pavla 2008. ali nije došlo do konkretnih dogovora i programa. U lipnju 1997. četiri vjerska poglavara koji imaju sjedište u Sarajevu (muslimanski, pravoslavni, katolički i židovski) osnovali su Međureligijsko vijeće (MRV) koje ima svoj ured i petero stalnih uposlenika. Budući da su osnivači tražili financijsku pomoć države za uzdržavanje ureda i plaće službenika koje su oni odabrali svaki iz svoje zajednice, došlo je do distanciranja nekih domaćih katolika  od MRV-a. Sveta Stolica pomogla je financijski rad MRV-a preko svoga nuncija u Sarajevu i potaknula našega nadbiskupa neka nastavi aktivno sudjelovati u MRV-u, osobno i preko svojih delegata.

Profesori, poglavari i bogoslovi Vrhbosanske bogoslovije sudjelovali su u Rimu na svečanosti ubrajanja našega nadbiskupa u Zbor kardinala 26. studenog 1994. a dekan Teologije Marko Josipović priredio je zbornik radova za tu priliku naslovljen Crtajte granice ne precrtajte ljude (Bol 1995, 998 str. s prilozima 45 sudionika). Nadbiskup redovno kontaktira s drugim kardinalima kada im čestita Božić i Uskrs te kada sudjeluje na zasjedanjima rimskih dikasterija. Bio je Papin delegat na euharistijskom kongresu u Litvi i Ukrajini te na dva međureligijska susreta svjetskog ranga u Makedoniji. Sudjelovao je u travnju 2004. na sprovodu Ivana Pavla II. i izboru Benedikta XVI. Okolnost da je kardinal u Sarajevu, mnogim novinarima sekularnih i crkvenih medija bila je povod da načine s njime intervju. Tako se njegova riječ o Crkvi u BiH i položaju Hrvata u ovoj državi čuje daleko.

Objavljeni radovi nadbiskupa Puljića

Vinko Puljić je pastoralni biskup koji piše pastoralne poslanice, propovijeda i daje intervuje. Brojne njegove propovijedi objavljenje su u službenom glasilu Vrhbosna i drugim vjerskim listovima na hrvatskom. Evo nekih njegovih objavljenih knjiga ili članaka u zbornicima:

- O stradanjima s nadom. Misli...stajališta...poruke, HKD Napredak 1994. Prevedeno na engleski Suffering with Hope. Appeals/Addresses/Interviews, Napredak, Zagreb 1995. Talijanski prijevod: Non cancellate l'uomo. Un grido di speranza da Sarajevo, Citta Nuova, Roma 1997.
- O stradanjima s nadom II, HKD Napredak, Sarajevo 1997.
- Per amore dell'uomo. Testimone di pace a Sarajevo, Citta Nuova Editrice, Roma 1999.
- „Proclamation and Dialogue in Ecumenical and Inter-religious Circumstances“, M. A. HAYDES (ed): Mission and Evangelisation, Burns & Oates, London/New York 2004, 53-64.
- Križni put, Glas Koncila, Zagreb 1997.
- Moje prve konklave, Katolički tjednik, Sarajevo 2005.
- „Praštanjem nadraštamo zlo“, ĐURĐICA IVANIŠEVIĆ (izd): Oče naš iz Hrvatske, Teovizija, Zagreb 1996, 150-153.
- Ne trnite svjetla. Izbor iz propovijedi, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Sarajevo 2005.
- „Le Cardinal Vinko Puljic“ (intervju), CAROLINE PIGOZZI: Le Robes rouges, Desclée de Brower, Paris 2009, 155-174.
- Pisma Mariji, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo 2009.
- Pisma sv. Pavlu, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo 2009.
- Cristiani a Sarajevo. Inervista di Roberto Morozzo della Rocca, Paoline, Milano 2010.

Zaključak

Okrugle godišnjice našeg životnog putovanja su prilika za analizu ljudskog i vjerničkog iskustva pred Bogom, ali i za radovanje s onima s kojima živimo i radimo. Evo kako je nadbiskup, na upit urednika Josipa Vajdnera odgovorio na pitanje, koji su mu dani bili najradosniji a koji najtužniji: „Bilo je mnogo radosnih dana, ali i bolnih, nije lako odvojiti. Sigurno, jedan od sretnijih dana je i samo svećeničko ređenje i slavlje mlade mise. Posebno sretni dani su bili moje raspolaganje za ispovijed, gdje sam satima iskustveno doživio što znači biti u službi milosrđa Božjeg. Također su posebno utješni trenuci bili pohod bolesnicima i donošenje utjehe svetim sakramentima. Radosni su trenuci bili kada sam uspijevao u nemirne obitelji donijeti mir i slogu. Posebna mi je radost bila kada sam služio svete mise, koje su izvor snage i vjere. Tužni su trenuci bili kada sam bio nemoćan pomoći ljudima koji su izgubili nadu. O tim teškim trenucima ne bih mnogo govorio, nego bih rekao da je strašno izgubiti vjeru i nadu u Boga. Strašno bolno mi je bilo susretati sljepilo nutarnje, gdje nisam mogao pomoći. To su mi najteži trenuci moga poslanja“. Čestitamo našem nadbiskupu 40. obljetnicu svećeništva koja je blizu njegovoj 65. obljetnici života i 20. obljetnici nadbiskupske službe. Zahvaljujemo, oče nadbiskupe, što hodate s nama i za nas! Neka Vam Bog udijeli što više radosnih trenutaka i neka Vas jača u tužnima koji su neizbježivi u svačijem životu. Udijelio Vam još puno pastirskih godina!