Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Dr. Eamonn Conway, predsjednik Europskoga društva za katoličku teologiju

Nedavno je u Dubrovniku održana regionalna konferencija Europskoga društva za katoličku teologiju. Tema skupa bila je »Teologija na raskršćima akademske zajednice, Crkve i društva. Bila je to prigoda da Dubrovnik i Hrvatsku posjeti predsjednik društva, irski teolog dr. Eamonn Conway. On je svećenik nadbiskupije Tuam, a trenutno je voditelj visoke škole za teologiju i religijske znanosti »Mary Immaculate College« na Sveučilišta u Limericku. Predsjednik Europskoga društva za katoličku teologiju je od 2009. godine. Rado se odazvao pozivu Glasa Koncila na razgovor.

Zbog dijaloga i komunikacije

Možete li u najkraćim crtama predstaviti društvo kojemu predsjedate?

Europsko društvo za katoličku teologiju utemeljeno je 1989. godine iz dvaju razloga. U to su vrijeme vladale napetosti između nekih teologa, napose na njemačkom govornom području, i Svete Stolice. Utemeljitelj društva dr. Peter Hünermann želio je njegovim utemeljenjem učiniti nešto pozitivno kako bi se nadišli sukobi i kako bi se uspostavio dijalog među teolozima i dijalog između teologije i drugih područja u Crkvi.

I drugi je razlog vrlo važan. Nakon pada Berlinskoga zida, kad je konačno uspostavljena normalna komunikacija između zapada i istoka kontinenta, cilj društva bio je okupiti jedne i druge teologe. Dakako, tu spada i razmjena studenata i profesora. U međuvremenu društvo je naraslo. Danas imamo gotovo 800 članova, koji predstavljaju gotovo sve važnije teološke fakultete u Europi. Meni se čini osobito važnim pomagati teološkom pomlatku, dakle mladim teolozima. Tu spada i financijska pomoć tijekom studija, dakako u okviru naših mogućnosti, no prije svega je riječ o uspostavljanju kontakata koji onda omogućuju plodnu razmjenu.

Ostaviti više vremena za samokorekciju

Kako biste ukratko opisali ulogu i mjesto teologije u Crkvi?

Teologija ima i uvijek je imala važnu ulogu u Crkvi. Naša je zadaća kao teologa izlagati kršćansku vjeru na razumski i razumljiv način - dakle u govoru određenog vremena - a pritom joj ostati vjeran. Druga je važna zadaća paziti da Crkva ostane vjerna samoj sebi, tj. da u njoj uvijek bude prisutno i budno pitanje o njezinoj pravoj naravi i njezinu poslanju.

Spomenuli smo sukobe. Povijest Crkve poznaje dvije stolice, dvije katedre: katedru teologije, s jedne, i Petrovu katedru, dakle učiteljstvo, s druge strane. Obje katedre imaju svoje osobite zadaće u Crkvi. Kad govorimo o teologiji, njezina je zadaća obnavljati vjeru u svakome vremenu, u svakome naraštaju, u svakoj kulturi. Zapravo, rekao bih da teologija treba ispitati što će, kakvu će vjeru Crkva prenijeti sljedećem naraštaju. U tom smislu i teologija ima zaštitnu ulogu, što je inače u prvom redu uloga učiteljstva.

Jesu li sukobi u teologiji i unutar Crkve koje ste spomenuli uvijek i po sebi nešto loše?

Nipošto! Prvo, kad govorimo o razlikama, najprije se moramo upitati: Gdje je jedinstvo? Jer da bi se govorilo o razlikama, o različitim pristupima, mora u nečemu postojati jedinstvo. Ako krenemo od jedinstva, onda ćemo o razlikama razgovarati u uzajamnom poštovanju i priznati da se možda i na jednoj i na drugoj strani krije nešto od istine.

Drugo što ću reći čuo sam od jednoga kardinala čije ime neću odati. Rekao je: Sveta se Stolica možda ponekad prebrzo izjašnjava kad je riječ o poteškoćama s pojedinim teolozima. Možda bi teologiji i teolozima trebalo ostaviti više vremena da korigiraju sami sebe. Istinska teologija i istinski teolozi vrlo su samokritični i rado čuju kritiku drugih.

Poželjna akademska disciplina

Kad se govori o teologiji kao akademskoj disciplini, nužno se nameće pitanje o njezinu mjestu unutar sveučilišta, prije svega javnog. Ima onih koji to mjesto osporavaju...

Javno sveučilište nije neutralni prostor. Zapravo neutralnog prostora nema. Svi mi odnekud dolazimo i nosimo svoje nasljeđe i stečene stavove. Uzmimo primjer sociologa. Oni vjeruju, i tako se ponašaju, da imaju svoje poslanje. Ljudi u medijima također. I oni imaju svoje perspektive, ideologije koje promiču. Dakle, reći da bi religija, kršćanska vjera i teologija trebale biti izvan sveučilišta, ili izvan društva, uime nekog čistog ili neutralnog razuma - to nema smisla.

Drugo, od početka sveučilišta teologija je bila na njemu prisutna. Štoviše, u mnogim slučajevima ona predstavlja jednu od disciplina s kojima je sveučilište utemeljeno. Osim toga, teologija je »fides quaerens intellectum«, dakle razumsko istraživanje sa svojom vlastitom metodologijom, sa svojim pravilima. Zato spada u sveučilište. Na teologiji se uči rješavanju problema. Nadalje, riječ je o iznimno interdisciplinarnom području: fundamentalna teologija, sustavna teologija, biblijske znanosti... Tolike različite metodologije i perspektive! Stoga ne čudi što se teolozi zapošljavaju i uspješno rade na mnogim vrlo različitim područjima. I u tom se smislu teologija profilira kao poželjna akademska disciplina.

Religija nije samo privatna stvar

Kad je riječ o djelovanju Crkve u društvu, jedna od najčešćih tema crkvenih ljudi i teologa jest Europa. Zašto toliki interes?

Podrijetlo Europe je neprijeporno kršćansko. Kršćanstvo je imalo prevladavajući utjecaj u oblikovanju njezina identiteta. Nakon 11. rujna 2001. počeli smo shvaćati da proces sekularizacije, koji je zapravo europski fenomen, dolazi svojemu kraju. Amerika zapravo nije sekularizirana. Čitav istok nije sekulariziran. Je li Europa uistinu sekularizirana? Svjedoci smo povratka religioznoga. Istina, u krizi je religiozna pripadnost, no duhovno traženje nije ništa manje nego ranije. Osim toga, mnogi ljudi pate od krize identiteta. S druge strane, svjedoci smo jačanja nezdravog tipa religioznosti, tj. fundamentalizma.

Zbog svega toga religija ne može ostati samo privatna stvar, niti se može govoriti o nekoj neodređenoj duhovnosti, jer duhovnost uvijek traži oblike i zajednice. To se sve više priznaje. Neke su države unutar Unije prije nekoliko godina uložile mnogo novca u istraživanje koje se bavilo »ponovnom pojavom religije kao društvene snage u Europi«. Dakle, priznaje se da je religija - a to je u Europi prije svega kršćanstvo - važna i da može biti vrlo opasno ako se to ne prizna. U tom se smislu priznaje i uloga teologije, koja također može biti sredstvo u borbi protiv fundamentalizma.

Moramo trpjeti, ali i braniti se!

No s druge se strane, upravo u kontekstu Europe, govori o »kristijanofobiji«, strahu od kršćanstva...

Zanimljivo je, prema Europskoj studiji o vrijednostima i njezinim posljednjim podacima za 2008. godinu, koliko ljudi u Europi kaže da vjeruju u Boga. Ono što mnogi odbacuju, jest autoritet. Kao da su ljudi izgubili povjerenje u sve institucije, pa i u Crkvu. Mislim da unutar politike, medija ima elemenata koje religiju, ponajprije kršćansku vjeru, promatraju kao neprijatelja, no rekao bih da je traženje vrijednosti jače od toga. Pod tim podrazumijevan traženje čvrstog oslonca koji bi bio kadar jamčiti sigurnost ljudskome dostojanstvu. Tu vidim prostor za djelovanje Crkve i teologije i našu zadaću. To je prostor našeg utjecaja. Treba ljudima pokazati - pokazati znači više od »kazati«, znači posvjedočiti životom - da je kršćanska vjera smislena, da daje smisao, da nema suprotnosti između vjere i ljudskoga razuma, nego da je vjera razumna, da kršćansko gledanje na čovjeka ima što ponuditi ljudima u današnjoj Europi.

Ipak, prateći primjerice medije, većinu njih, stječe se dojam da je kršćanstvo jedina religija koja se smije ismijavati. U stilu: vrijeđati židovstvo je politički nekorektno, islam opasno... Zar ostaje samo kršćanstvo?

To je istina i to je problem. No zar bi kršćani željeli da ih se netko boji?

Velika većina zacijelo ne bi. No zar ne bi trebali uživati poštovanje koje i sami duguju drugima?

Mislim da je to povezano s prošlošću. Crkva je nekad imala veliku moć. Danas je više nema i još se ni mi ni oni oko nas nisu snašli u takvim prilikama. Kako steći poštovanje? Možda sada moramo malo trpjeti. Da, i braniti se! Ne kažem da se ne smijemo braniti, ali braniti se razumom i jasnim prikazivanjem naše vjere. Opet se vraćam istraživanjima koja su provođena u mnogim europskim zemljama, mislim i u Hrvatskoj, i koja pokazuju koliko je rašireno neznanje o temeljnim kršćanskim pojmovima kao što su utjelovljenje, grijeh, pakao, opravdanje... Često je to neznanje prisutno i kod ljudi koji su možda pohađali katoličke škole. Sretan sam što se mladi katolici u sve češćem susretu s drugim uvjerenjima i drugim religijama, moraju pitati: »Oni vjeruju to i to. A što ja vjerujem?«

Drugi mi ima nešto važno reći

Često se stječe dojam da doista nije problem u većini oko nas, nego u vrlo maloj ali moćnoj manjini koja definira pravila takozvane »političke korektnosti«. Nisu li pokazatelj toga razne inačice antidiskriminacijskih zakona koji u svojoj biti pretjerano ističu navodna prava neznatnih manjina na račun velike većine?

Da, slično je i u Irskoj, nadasve u Velikoj Britaniji. Smatram da je u središtu toga problema pitanje tolerancije. Što je to tolerancija? I moju vjeru valja tolerirati! I moje vrijednosti! Biti kršćanin ne znači uvijek biti fin. Nekad je nužno reći istinu i protiv struje. A nekad su pitanja toliko složena da ih nije jednostavno riješiti. Naglasio bih jedno: Kad Crkva protiv nečega govori, onda to ne čini arbitrarno, nego to čini zato što to nije dobro za čovjeka. I to moramo moći pokazati ljudima. Nešto nije pogrešno zato što to Crkva kaže, nego je pogrešno zato što je pogrešno; i zato što je pogrešno, Crkva se tome protivi. A to kako ćemo prikazati, predstaviti, svjedočiti svoju vjeru - to je opet jedna od ključnih zadaća teologije.

Spomenuli ste istinu. Kako razgovarati o istini u društvu u kojemu, prema postmodernističkoj paradigmi, istina ne postoji, štoviše štetna je za ljudski suživot. Što je istina?

Za kršćane je istina nešto što se samo objavljuje, nije ničije iznašašće, nije ničiji posjed. Istina dakle nije »moja«, »tvoja«, »njegova«... Nadalje, za kršćane je Krist put, istina i život. Kad bismo to zaboravili i prihvatili da svatko ima »svoju« istinu, više ne bismo bili kršćani. S druge strane, jedan je engleski pjesnik rekao: »Možda imaš istinu, no da bi je izrekao, moraš biti pjesnik ili umjetnik - ili si lažac.« Dakle, teško je izreći istinu, treba je mukotrpno tražiti. To podrazumijeva da i onaj drugi može imati nešto od istine. Zato je prije svega važno pozorno slušati, vjerujući da mi drugi ima nešto važno reći i da će moje razumijevanje istine biti još bolje ako ga poslušam. No kao kršćanin ne mogu reći da istina nije nešto objektivno.

Božja prisutnost u svijetu i za svijet

Kako biste opisali mjesto Crkve u irskome društvu?

Irska je do 1921. godine bila okupirana od strane Velike Britanije, i to je s jedne strane najbolnije ali i najvažnije iskustvo u našoj nacionalnoj povijesti. Otada, dakle od prestanka okupacije, Crkva je bila neka vrsta nadomjeska za tu stranu silu. Neki kažu, i ja se uglavnom s time slažem, da smo tek sada kad je moć Crkve bitno opala, odrasli kao Republika Irska. Jedan razlog opadanju moći Crkve jesu skandali s pedofilijom koji nas u posljednje vrijeme pogađaju, a drugi je opća kriza institucija.

Zlostavljanje je zloporaba moći

Kao svećenik i teolog iz Irske, zacijelo naš tjednik nije prvi koji Vas pita o spolnom zlostavljanju djece od strane svećenika ili u crkvenim ustanovama. Kako vrednujete te slučajeve i gdje vidite put prema izlasku iz toga mučnog stanja?

Zloporaba djece i spolno nasilje nad djecom, nažalost, nije samo irski problem. Niti je to samo problem Crkve, nego društva kao takvog. Prema istraživanjima, neku vrstu zloporabe doživi svako četvrto dijete. Prema istim saznanjima oko 96 posto slučajeva spolnog zlostavljanja događa se u obitelji. Dakle u tom mnoštvu tragičnih slučajeva tek je sićušni dio počinjen od strane svećenika, ili unutar neke od crkvenih institucija. Međutim, s obzirom na njezino poslanje, ta činjenica za Crkvu nipošto ne može biti izlika, nego je riječ o pravoj katastrofi.

Kad je riječ o uzrocima i o dubinskom rješavanju problema, ima nekoliko pitanja koja si moramo postaviti. Upoznao sam žrtve spolnog zlostavljanja od strane svećenika, upoznao sam svećenike zlostavljače, upoznao sam biskupe koji nisu na pravi način reagirali na slučajeve. Osobno mislim - zacijelo se neki u Crkvi neće sa mnom složiti - da nije naprosto riječ samo o pojedincima, o nekoliko »trulih jabuka«, nego problem ima strukturalnih elemenata. Naime, mislim da je riječ o zloporabi moći. U razgovoru sa žrtvom, ona će - ili on - reći da se osjećala nemoćnom, drugim riječima osjećala je teret zlorabljene tuđe moći. Apsurdno je i to što su i sami zlostavljači na neki način nemoćni. A nemoćni ljudi su opasni ljudi, skloni nanošenju rana sebi i drugima. Stoga je, prema mojemu mišljenju, neizbježno postaviti pitanje: Kako mi u Crkvi koristimo moć? I što uopće znači moć u Crkvi? Imamo li strukture koje stvaraju nemoć? I stvaramo li situacije u kojima se ljudi osjećaju nemoćnima, bez potpore, bez ljudske pratnje, te iz nemoći, ili zbog nezrelosti, rade zle stvari. Mislim da je to neizbježno. Čini mi se da je sada stanje postalo toliko loše da su to shvatili i naši biskupi. Potrebno nam je više sudjelovanja laika u vođenju Crkve, potrebni su nam njihova mudrost i njihovo iskustvo, potrebno nam je shvatiti da Bog progovara preko sviju u Crkvi.

Moramo si također na pravi način postaviti pitanje što znači celibat u Crkvi i kakvu on u svemu tome igra ulogu. Ne u smislu da bi svećenici zlorabili djecu zato što žive neoženjeno. Takve se besmislice uvijek iznova mogu čuti, premda i stručnjaci opovrgavaju takvu povezanost. Osim toga, većina zlostavljača djece su oženjeni ljudi. No potrebno je postaviti pitanje o zrelosti. Naime, to što netko nema bračnog partnera i ne živi aktivnim spolnim životom, nipošto ne znači da ne mora rasti u zrelosti s obzirom na spolnost. Osim toga, svećenički stalež može biti upravo privlačan ljudima koji imaju problema sa spolnošću. Misle: neću biti oženjen i to me ne zanima. No problemi se vraćaju. I to valja istražiti.

Kad kažem da je moć Crkve opala, to ne znači da ljudi više ne idu u Crkvu. Teško je zapravo opisati taj proces sekularizacije. Mlađi ljudi u manjem broju pohađaju Crkvu. No još uvijek postotak mladih ljudi koji redovito idu u crkvu iznosi između 25 i 30 posto. Gotovo svi se krste, vjenčaju u crkvi... Dakle na toj individualnoj razini možemo govoriti o još uvijek snažnoj pripadnosti. Kad govorimo o društvu, mnogi viču da Crkva mora van iz škola i tome slično. Naime, u Irskoj 90 posto škola vodi Katolička Crkva, oko 8 posto Evangelička Crkva, a tek vrlo mali postotak su državne škole u pravom smislu te riječi.

Moja teza glasi: mi smo »semi-detached house« (dvojni objekt). To je za mene slika pripadnosti mnogih mladih Crkvi. S jedne strane nerazdvojno vezani, a opet svatko ima svoj krov. To će prema mojemu mišljenju biti redovito stanje. Ne smijemo to samo osuđivati, ne smijemo o tome samo negativno govoriti, nego to moramo prihvatiti kao životno stanje mnogih ljudi. Sa samom osudom nećemo daleko stići.

Smatram da se kao Crkva u Europi moramo naviknuti da jesmo, i još ćemo više biti »malo stado«. Postavlja se pitanje: Kako živjeti i djelovati kao malo stado, a da pritom ne postanemo sekta? Obilježje je sekte da se zatvara u sebe, strašljiva je prema kulturi, društvu. Takav je scenarij moguć i za Crkvu. Samo ne vidim kako bi u tom slučaju odgovorila na svoje temeljno poslanje, a to je naviještanje radosne vijesti svemu stvorenju. To bi bila tragedija.

Zdrava i jedina moguća alternativa - ako želimo ozbiljno uzeti naše univerzalno poslanje - jest biti sakrament. Kad kažemo da je Crkva sakrament, onda to znači da je Božja prisutnost u svijetu i za svijet. To ne znači da svi ljudi moraju pripadati Crkvi, i da svi koji pripadaju moraju tu prisutnost osjećati na jednak način. Uvijek će biti jedna jezgra, jedno »malo stado« koje će poput kvasca biti u svijetu, moliti za svijet i tome svijetu nuditi nadu. U konačnici je takav stav izraz povjerenja da Bog djeluje u svijetu.

Darko Grden
Glas Koncila