Svjetlo riječi

Spuštajući se s jednom sestrom niz Bjelave prema centru Sarajeva susretnemo staricu, sudeći prema odjeći muslimanku, i to, vjerujem, iz susjedstva. Budući da je ulica bila prilično pusta, mimoilazeći se s njom, nas dvije smo gotovo uglas izgovorile: Dobar dan. Starica je zastala, milo nas pogledala, nasmiješila se i odgovorila: Dobar dan, rodila ih nana. Nasmiješile smo se i nastavile dalje. Sestra i ja smo se pogledale ne analizirajući nanin pozdrav. Ne znam je li nana bila svjesna koliku nam radost je podarila, a meni i osjećaj ponosa, osobito stoga što moja sestra ne živi u Sarajevu. Ovo je kratka zgoda, susret u kojemu se ljudska dobrota izrazila u svojoj jednostavnosti i čistoći. Zato je rado prepričavam. Osobito ondje gdje nema povjerenja, gdje ljudi ne žele rušiti pogrešne predrasude, gdje ne postoji želja i nastojanje da se dobro prepozna i prizna drugima i drukčijima.

Vjerujem da bi bilo zanimljivo čuti što bi nana imala reći, tko su za nju časne sestre koje danas susrećemo u Sarajevu. I ne samo nana, nego mnogi građani Sarajeva kojima su sestre bile učiteljice i odgajateljice ili su ih njegovale u sarajevskim bolnicama.

Iako ih je poslije rata nešto manje u Sarajevu, u ovom gradu danas djeluje šest ženskih redovničkih zajednica, preko osamdeset sestara. Teško ih je razlikovati, nekima je to moguće možda tek po uniformama koje sestre nose. U bitnome među njima i nema velikih razlika.

Prve su u Sarajevo došle sestre sv. Vinka Paulskog, poznate kao milosrdnice ili vinkovke. Po svojoj karizmi koja najvećim djelom obuhvaća rad u bolnicama i školama prepoznatljive su u cijelome svijetu. U Sarajevo su došle iz Zagreba 1871. na poziv apostolskog administratora fra Paškala Vujičića. Do Drugog svjetskog rata imale su brojne zajednice u svim većim gradovima bivše Jugoslavije. Osim rada u bolnici na Koševu kojih je do kraja Drugog svjetskog rata radilo i do 100 sestara, držale su i Zavod i školu sv. Vinka u glavnoj sarajevskoj ulici (uz crkvu sv. Vinka, danas je tu medicinska škola – dio KŠC-a, planira se preseljenje uprave i formiranje poliklinike).

Godine 1974. osnovana je Sarajevska, danas Bosansko-hercegovačka provincija, sa sjedištem u Sarajevu. Sestre milosrdnice su i danas prepoznatljive po svome djelovanju u Sarajevu i u BiH. Nisu se povlačile ni pred ratnim strahotama. Svoju kuću na Stupu prisilno su napustile da bi je, uz puno napora poslije rata obnovile i u njoj pružaju smještaj i potpunu skrb za nekoliko starijih gospođa. U Sarajevu studiraju, rade u bolnicama i u školama, a na usluzi su mnogima znanima i neznanima koje posjećuju u obiteljima i pomažu na različite načine.

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi osnovana je 1868. u Beču, odakle ih je u Sarajevo dopratila sama utemeljiteljica, s. Franziska Lechner 1882. Pozvao ih je sarajevski nadbiskup Josip Stadler. Iste godine grade Zavod sv. Josipa, u kojemu je već početkom listopada započela s radom Osnovna škola, uskoro i Ženska učiteljska škola, Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Mnogi građani Sarajeva su ondje stjecali obrazovanje i odgoj.

Poslije Drugog svjetskog rata sestre Kćeri Božje ljubavi ostale su bez svojih škola i bez vlastite imovine. Zabranjen je rad škole i u Sarajevu. Demokratskim promjenama u BiH ukazala se mogućnost ponovnog otvaranja, te Vrhbosanska biskupija 1994. otvara Katolički školski centar u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu. Tako su sestre dobile prigodu oživjeti prvotni oblik svoga djelovanja u ovom gradu. Zaposlene su kao učiteljice i odgajateljice u školi i u internatu. Školu pohađa više stotina učenika raznih vjera i nacionalnosti. Osim zajednice na Banjskom brijegu, sestre žive i djeluju u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Provincijsko središte im je u Zagrebu, ali u Sarajevu su veoma poznate po svome plodnom djelovanju u prošlosti, kao i danas. I danas je živo sjećanje na s. Luku, vrataricu Zavoda sv. Josipa, koja počiva na groblju Betanija i čiji grob posjećuju mnogi građani Sarajeva.

Družbu sestara Služavki Maloga Isusa osnovao je 1890. u Sarajevu prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Ovo je jedina družba koja je nastala u BiH. Godine 1969. podijeljena je na tri provincije: Zagrebačku, Splitsku i Sarajevsku. Sjedište Sarajevske provincije je nekoliko puta zbog rata premještano, a od 1998. smješteno je u samostanu Egipat na Bjelavama. Povijest ovog samostana, koji je bio i najstariji dom za napuštenu djecu u Bosni, slična je kao i mnogih privatnih ustanova. Poslije Drugog svjetskog rata zabranjen je rad sestrama, a imovina oduzeta. Sestre su se s radošću, ali uz puno napora odvažile na novi početak. Nakon povrata dijela zgrade 1999. završile su obnovu samostana Egipat i Stadlerova dječjeg doma. Ponovno započinju izvornu karizmu, rad s djecom bez roditelja i roditeljske skrbi, te rad s djecom u vrtiću.

Sarajevo nisu napuštale ni u ratnom vremenu. Osim što skrbe za djecu, rade u crkvenim institucijama u Sarajevu. Posjećuju bolesne i osamljene u susjedstvu, rade u bolnici i pružaju pomoć mnogim potrebnima u ovome gradu.

Školske sestre franjevke dolaze u samostan sv. Ante u Sarajevo iz Maribora 1929, na poziv franjevaca Bosne Srebrene. Utemeljila ih je s. Margareta Pucher u Mariboru 1869. Od svojih početaka rade u kućanstvu kod franjevaca u Sarajevu, te vode brigu o uređenju crkve i liturgijskog prostora. Od 1958. u ovome gradu, na Bjelavama, Bosansko-hrvatska provincija ima svoje sjedište. Zbog rata su zajedno s franjevcima sestre prisilno napustile zgradu Franjevačke teologije. Zbog rata je također izmještena zajednica s Ilidže. Ondje su u Fizijatrijsko-rehabilitacijskom centru sestre radile kao medicinske sestre, kuharice, te u administraciji. Iste poslove su radile i na Stomatologiji, a radile su i kao medicinske sestre u KBC-u Koševo. U ovom gradu mnoge sestre su završile škole, a i danas rado studiraju u Sarajevu. Sestre i danas vode kućanstvo na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima, rade u samostanu i crkvi sv. Ante, te u Provincijalatu Bosne Srebrene.

Istoj družbi, ali Mostarskoj provinciji, pripadaju i sestre u ulici Provare, bivšoj Čapajevoj ulici. Sestre ove provincije su u Sarajevu od 1953. Od onda do danas zaposlene su uglavnom u bolnici. U početku su stanovale u unajmljenom prostoru, a godine 1961. kupile su malu kuću u Čapajevoj. Kroz nekoliko godina ovdje su sestre završavale medicinsku, katehetsku i druge škole. Za vrijeme zadnjega rata kuća je bila napuštena kroz nekoliko mjeseci. Ljubav prema ovome gradu i želja da pomognu građanima Sarajeva koji su proživljavali ratne strahote ubrzo je vratila sestre u ovaj grad. Danas kuća ima istu svrhu radi koje je i kupljena. Sestre djeluju u bolnici, u Katoličkom školskom centru, posjećuju bolesne i nemoćne u obiteljima. Smještaj kod njih je našlo i nekoliko studentica iz raznih krajeva BiH.

Sestre Klanjateljice Krvi Kristove utemeljila je sv. Marija de Matias 1834. u Italiji. Godine 1879. iz Austrije dolaze u Banju Luku. Područje njihova rada su škole i sirotišta. U Sarajevu djeluju od 1954, kada je iz zatvora u kojemu je kao politička zatvorenica provela osam godina puštena s. Slavka Matijanić. Bila je učiteljica, ali po izlasku iz zatvora zbog političke nepodobnosti i lošeg zdravlja nije više mogla raditi u školi. Zbog pomanjkanja kadra s visokom stručnom spremom, primljena je u Narodnu biblioteku u Sarajevu, a kasnije je bila bibliotekarica na Šumarskom fakultetu sve do odlaska u mirovinu. Bilo je to teško i nesigurno vrijeme za sestre. Valjalo se snalaziti i preživjeti bez mogućnosti izbora načina i mjesta djelovanja. Tako su se s. Slavki u stanu koji je dobila na korištenje pridružile još dvije sestre. Godine 1971. zajednica u Sarajevu je i službeno osnovana. Sestre su u Sarajevu završavale srednju i višu medicinsku školu te radile u sarajevskim bolnicama. Godine 1988. useljavaju u vlastitu kuću na Koševskom brdu. Za vrijeme rata ostale su u Sarajevu te i danas tiho i predano rade u bolnici, u uredu BK BiH, vode molitvenu zajednicu Krvi Kristove te posjećuju starije i bolesne.

Sestre karmelićanke su crkveni red koji je osnovala sv. Terezija od Isusa u Avili (Španjolska) 1562. Pokojni je nadbiskup Marko Jozinović pozvao ove sestre iz Hrvatske u Sarajevo. Međutim, njegovu je želju ostvario njegov nasljednik, nadbiskup Vinko Puljić. Godine 1989. na inicijativu i uz potporu nadbiskupa započela je gradnja samostana na Stupu za ovu kontemplativnu zajednicu sestara. Za dvije godine sagrađen je dio samostana te su ostvareni uvjeti da se sestre ondje nastane. Rat je spriječio njihov dolazak, a samostan je tijekom rata do temelja razrušen. I poslije rata želja za dolaskom sestara je živa i kardinal Puljić inicira novi početak gradnje. Krajem rujna 2000, iako samostan nije dovršen, stvoreni su uvjeti za život ove zajednice. Iz tri hrvatska karmela dolazi osam sestara i useljavaju se u samostan. Klauzura je zatvorena 2006. Uz samostan je sagrađena i crkva koja je dvije godine kasnije posvećena Bezgrešnoj Kraljici Karmela. S obzirom da su ostale zajednice u gradu aktivne te su kao takve svaka prema svojoj karizmi u službi ljudima, ova kontemplativna zajednica sestara, kojima je molitva primarni apostolat, kamenčić je koji je nedostajao u mozaiku redovničkih zajednica u Sarajevu.

Iako nisu prisutne u društvenim medijima, sestre u Sarajevu žive stvarnost građana ovoga grada i narodâ ove zemlje, trpeći s njima u poteškoćama i radujući se svakom dobru koje danomice dijele s građanima Sarajeva. Iako su nemoćne da odgovore potrebama svih koji su potrebni pomoći, sestre su, uz predani rad u crkvenim i državnim institucijama, uvijek pronalazile putove da osamljenima, bolesnima i siromašnima pruže makar i skroman zalogaj, potreban lijek i toplu riječ. Kako u danima kada je ovaj grad zasipan granatama, tako i danas kada živimo u miru, ali mnogi još uvijek na rubu egzistencije.

Svaka od ovih zajednica pretrpjela je nevolje zadnjega rata, a pojedine i prethodnih. Nisu bile pošteđene progona, razaranja i gubitka imovine. Ono što su sestre sačuvale je povjerenje u Boga i povjerenje u čovjeka. Nisu izgubile nadu da će doći bolji dani za sve ljude ove naše zemlje i ovoga našega grada, čemu i same žele pridonositi. Unatoč svim zaprekama. Pa i kada su koji puta izložene verbalnoj i drugim provokacijama pojedinaca, sestre znaju da građani Sarajeva vole ovaj grad i žele graditi nove odnose mira i pomirenja, tolerancije i slobode. U takvu gradu žele živjeti i biti u službi Bogu i ljudima i sestre, i to ne samo po svome pozivu, nego i po ljubavi prema ovoj zemlji u kojoj većina sestara ima zavičaj. Zajedno s nanom s Bjelava i svim ljudima dobre volje.

Piše: Željka Dramac
Svjetlo riječi