Razgovor sa s. Kristijanom Jurić, predstojnicom sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu

Recite nam nekoliko podataka o cjelokupnom zdanju u vlasništvu sestara Kćeri Božje ljubavi na Banjskom brijegu u Sarajevu.

Cjelokupno zdanje sestara Kćeri Božje ljubavi na ovom mjestu je uistinu veliko i u njemu je bilo više institucija. Već ste spomenuli samostan koji je vraćen 2008., gradila ga je upravo Utemeljiteljica i osnovala 1882. godine. Osim samostana, koji je bio oduzet 1945., oduzeta je te godine i škola odnosno Zavod sv. Josipa koji je pripadao kompleksu samostana. Zahvaljujući Vrhbosanskoj nadbiskupiji i upornošću mons. dr. Pere Sudara i sestara, školski dio Zavoda sv. Josipa je vraćena 1994. i u njemu je iste godine započela s radom škola. Znakovito je da je rad škole započeo 21. studenoga, na isti datum kada je prvi put proradila davne 1882., a to je ujedno i datum kada sestre Kćeri Božje ljubavi slave Dan družbe.

Završili ste uređenje fasade na samostanskoj crkvi. Što znači to za Vašu zajednicu i za vjernike koji dolaze u vašu crkvu i tko Vam je pri tom najviše pomogao?

Dobrom Bogu hvala završili smo fasadu i cijeli krov na crkvi Kraljice sv. Krunice. Krov je, osim zvonika, mijenjan 1982. godine, ali je u ovom nemilom ratu jako oštećen. Na crkvu su pale tri granate pri čemu je dobro oštećen bakar te je jako prokišnjavalo. Zvonike smo morali potpuno mijenjati sve do nosivih greda. Za rad na crkvi su nam pomogli Kirche in Not, Propaganda, Missio iz Rima, Vlada R. Hrvatske, mali dio Kanton Sarajeva te naša Provincija najveći dio štedjele i uštedjele dosta upravo za obnovu ove crkve.

Sestre Kćeri Božje ljubavi u Bosnu je pozvao prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler. S kojom nakanom?

Prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler je po savjetu otaca isusovaca pozvao naše sestre iz Beča s ciljem da ovoj mjesnoj Crkvi pomognu u odgoju i obrazovanju ženske mladeži. Naša utemeljiteljica Majka Franziska Lechner se rado odazvala tom pozivu jer je upravo to i karizma naše Družbe. Čim je u Sarajevo došla odmah je započela s izgradnjom škola i zavoda. Prioritet u njenim školama je imala ženska mladež, a cilj joj je bio zaštiti ih od najrazličitijih iskorištavanja, pružiti im dobar odgoj, kvalitetnu naobrazbu i tako ih osposobiti za dostojan život. Uz školsku zgradu Utemeljiteljica je dala graditi i Zavod Marianum gdje su bile smještene siromašne djevojke i one koje su dolazile sa sela u grad. Kasnije je zgrada tog Zavoda srušena i na njenom mjestu izgrađena sadašnja crkva Kraljica sv. krunice, jer je postojeća samostanska kapelica bila premalena za duhovne potrebe školske i internatske djece.

Koliko sestara broji vaša zajednica u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini i čime se bavite?

U našoj zajednici živi i djeluje devet sestra. Tri sestre rade u školi, dvije predaju vjeronauk a jedna radi u tajništvu škole, dvije rade u internatu, jedna sestra izrađuje crkveno ruho – misnice, albe i drugo, jedna sestre radi u Misijskoj središnjici, jedna u katedrali a druge rade kućne poslove. U Bosni i Hercegovini živi i djeluje četrdeset i četiri sestre naše Družbe. Najveći broj njih radi u katehizaciji, vođenju župnih zborova, u školama, dječjim vrtićima, a ostale sestre vode domaćinstva po župama i rade druge poslove.

Zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi kao i drugim redovničkim zajednicama u BiH nakon drugog svjetskog rata oduzeto je gotovo sve. Možete li spomenuti neka važnija zdanja i imovnu te kako je zajednica uspjela opstati?

Osim spomenutog Zavoda sv. Josipa, brojna su druga zdanja na prostoru Bosne koja su nam dolaskom komunističkog sustava oduzeta: zgrada današnje Muzičke akademije u Sarajevu, samostan Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu koji je još uvijek u službi policijske postaje, samostan Antunovac na Ilidži, imanje na Palama na kojem je bila i kuća koja je zapaljena 1941. iz koje su sestre odvedene u Goražde i pogubljene, kuća i ekonomija na Betaniji koja od tada nosi ime Betanija, kuća je u ovom ratu srušena a zemlja još nije vraćena. U Tuzli imamo dvije ekonomije s jednom kućom. Ništa od toga nije vraćeno, osim gradilišta na kojem je izgrađen Katolički školski centar Sv. Franjo.
Sestre su morale napustiti sve samostane i svu imovinu i razići se po svijetu. U tim teškim vremenima snalazile su se na sve moguće načine, svladavale su brojna iskušenjima kako bi, svemu unatoč, ostale vjerne Bogu, Crkvi i svojoj Družbi. Na primjer, jedan broj sestara u Sarajevu su se smjestio u malu kuću do Zavoda sv. Josipa u kojoj je bio magazin i stan za domara. Jedna od njih, s. Jelinda Štambuk je ostala u sakristiji crkve Kraljice sv. krunice i tako je sačuvala, a pokušavali su je oduzeti i pretvoriti u kazalište. U toj maloj kući-magazinu smo donedavno živjele i mi sadašnje sestre, nas devet, dok se nismo izborili za povratak i obnovu našega samostana u koji smo ovog proljeće, hvala Bogu, uselile.

Mnogi imaju različite vizije o životu jedne redovnice u Sarajevu. Vi godinama živite i djelujete u ovom gradu. Kakvo je Vaše iskustvo?

Biti prava redovnica je nešto veliko i uzvišeno. Biti redovnica u Sarajevu i svjedočiti ljubav Božju vidljivom svakom čovjeku bez razlike je velika i ozbiljna stvar. Moje iskustvo redovnice u ovom gradu, a posebno u ovom nemilom ratu, je veliko i svemu unatoč imam puno razloga da budem sretna i radosna sestra. Radosna sam da sam ostala cijeli rat u ovom gradu, da sam mogla dijeliti patnju s ljudima koji su patili. Najveća radost i ispunjenje moje životne želje je da nam je padom komunizma vraćena naša škola koja je ponovno zasjala u svom punom sjaju. Puno mi je pomogao oko pripreme za povratak zgrade i pripreme za osnivanje škola dr. Franjo Topić. Zajedno smo bilježili učionice za razne djelatnosti Napretka. Nakon toga sam bila tužena i pozvana na sud. Sud je tražio deložaciju s. Kristijane iz škole „Silvije Strahimir Kranjčević“. Do toga nije došlo. Bogu hvala i ljudima koji su nam pomogli da se naš cilj ostvari. Božja Providnost je uistinu bila na djelu. Hvala uzoritom kardinalu nadbiskupu Vinku Puljiću da je nakon imenovanja biskupa dr. Pere Sudara odlučio otvarati škole za Europu. Mons. Pero Sudar se uz velike napore svom dušom dao na rad oko povratka, renoviranja i gradnje zgrada za škole. Prije svega je trebalo povratiti zdanja i oduzetu zemlju pa tek onda graditi i renovirati. Od srca svima hvala.

Koja bi bila Vaša porukama djevojkama koje razmišljaju o stupanju u neku od redovničkih zajednica?

Moja poruka mladim djevojkama bi bila: Ne bojte se poći za Kristom, nemojte se bojati izabrati Krista za vodiča u svom životu, za pomoćnika u rješavanju svih životnih problema. Pokušajte osjetiti u šutnji, meditaciji i molitvi Njegov zov. On ne vara, On vas neće razočarati, On vas neće ostaviti kad ste u najtežim situacijama. Prijateljevati s Isusom je najveća radost. Život nije lagan, ali s Križem na kojem je Krist razapet sve se lakše podnosi, samo treba htjeti i željeti. Odvažite se, želim vam da budete sretne, On nagrađuje istinskim nagradama, onim neraspadljivim, nebeskim. Bog vas blagoslovio! (kta)