Glas u pustinji

Još uvijek ne znam zašto si me htio odvesti u pustinju;

i zašto si mi namijenio samotan drhtaj;

i zašto sam trebao govoriti riječi koje paraju najprije mene;

i zašto sam trebao osjetiti strah pred onim što sam govorio;

i zašto sam trebao doživjeti da me ljudi trebaju, mene koji sam samo govorio Tvoje riječi, mene koji se svrstavam u njihov rod; mene koji od sebe ne umijem reći, niti naznačiti put; mene koji sam poznajem doline i bregove, krivudave staze i putove; mene koji jednako vapijem za Tvojim spasenjem.

Još uvijek ne znam zašto si izabrao mene da budem Tvoj glas u pustinji - ali znam da od toga glasa podrhtava čitavo moje biće, koje Te kroz ove pustinje još uvijek doziva.