Odricanje za drugoga
U jeku još uvijek aktualne ekonomske i financijske krize možda se čini suvišnim govoriti o odricanju, a osim toga i korizma je prošla. Gubitak posla, smanjeni prihodi i visoke cijene mnoge su doveli do ruba egzistencije. No odricanje se ne mora uvijek promatrati kroz prizmu materijalnoga, nego katkada valja razmisliti i o onoj vrsti odricanja koje je potrebno za suživot s drugima, o odricanju od onoga što ljude na razne načine udaljava jedne od drugih.
Odricanje izgrađuje osobu i znak je njezine zrelosti i čvrstoga stava. Pomaže da se stvari uoče iz druge perspektive i otvara obzore koji se dotada možda nisu ni slutili. Čini čovjeka jačim i pomaže mu da se oslobodi usmjerenosti isključivo na sebe. Međutim, ono se danas često svodi samo na ograničeno vrijeme 40 dana prije Uskrsa i time kao da je sve riješeno. A čega se sve čovjek neće odreći kad je u pitanju on sam? Poteškoće nastaju kada se treba odreći za drugoga. Možda je trenutno najbolji primjer zakon o nepušenju koji je ljude podijelio na dva tabora: jedne za i druge protiv pušenja. Zašto se taj način odricanja ne bi prikazao, barem u životu vjernika, u korist drugoga? Zašto se u prvi plan ne bi stavilo svoga bližnjega? Zašto se sve uvijek promatra iz vlastite uske perspektive kad na ovome svijetu nitko nije osamljeni otok? Živjeti s drugima zahtijeva suživot, a ne sebičnost i traženje zadovoljenja samo svoga ja. Ako jedna osoba ima prava, ne smije se zaboraviti da ih ima i ona druga. Stoga treba nastojati umanjiti podjele u društvu te krenuti u smjeru promjene mentaliteta koji neće biti usmjeren samo na sebe, nego će se otvoriti i drugome.
U tome je smisao odricanja - shvatiti da je svijet zajednica u kojoj treba njegovati jedinstvo u različitosti. Samo zalaganjem jednih za druge moguć je suživot na svim razinama. Poštujući drugoga, poštujemo sliku Božju u njemu i gradimo obitelj ljudi kakvu je Bog htio. Odricati se »od«, ali ponajprije odricati se »za« imperativ je koji valja slijediti.