Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. prosinac 2018.

Izdvajamo

Kardinal Vinko Puljić

Kardinal Vinko Puljić

Sarajevo, 4. srpanj 2009.

Intervju kardinala Puljića dnevniku "Oslobođenje"

Sarajevski dnevnik „Oslobođenje“ od subote, 4. srpnja, u svom tjednom političkom magazinu „Pogledi“, objavio je opširan intervju s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem. Novinarka Edina Kamenica razgovarala je s kardinalom Puljićem, a intervju prenosimo u cijelosti:

Jako mi je žao što niste prisustvovali nedavnom skupu donatora u Kraljevoj Sutjesci, gdje se i "u zraku" osjećala ljepota druženja, zajedništva, strpljenja, veselosti, nade, svega onog čega, nažalost, ima malo u našoj stvarnosti. Možete li prokomentarisati taj, po mnogo čemu, uspješan skup, i, ujedno molim komentar ideje fra Mije Džolana, bivšeg provincijala Bosne Srebrene, da Kraljeva Sutjeska postane Kraljev distrikt. (Tim povodom je Oslobođenje 24. juna, srijeda, objavilo anketu.)

I meni je žao što nisam mogao biti na tom skupu donatorske konferencije u Kraljevoj Sutjesci. Zato sam naknadno došao slaviti 24. VI. patron župe i crkve kao i samostana, a to je sv. Ivo Krstitelj. Iz Vašeg pitanja se može prepoznati kako su mnogi pomalo naviknuti da se odazovem i sudjelujem na gotovo svim važnijim crkvenim javnim skupovima. Iako to uvijek nastojim, ipak mi to, ni uz najbolju volju, nije uvijek moguće zbog ljudske ograničenosti i brojnih termina. Svaki čovjek dobre volje to će razumjeti. A što se tiče ideje bivšeg provincijala fra Mije Džolana o kraljevskom distriktu, pretpostavljam da je to predloženo radi povijesnog značenja toga kraja za BiH. Ukoliko je moguće, zalažem se da cijela BiH bude distrikt kao rješenje zajedničke države, ni unitarne niti entitetske. O toj temi nisam razgovarao s fra Mijom Džolanom.

Vi se svakog 25. oktobra oglasite pozivom za misu domovini Bosni i Hercegovini. To je dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Ne malo žena u Kraljevoj Sutjesci je i nekidan zaplakalo na njeno pominjanje, a svaka je rekla da bi voljela da ostaci Kraljice budu prenijeti u Bosnu i Hercegovinu? Kakav je Vaš stav o tom povratku?

S radošću slavim taj dan molitvom za Domovinu BiH. Ukoliko tih dana boravim u Rimu, obvezno slavim Misu na grobu kraljice Katarine. I te kako se slažem i smatram da bi vrijedno bilo poraditi na prijenosu zemnih ostataka kraljice Katarine u ovu zemlju. Međutim, ne bi bilo dobro da to bude razlog razilaženju mišljenja o mjestu gdje bi je trebalo sahraniti.

Da li se slažete s mišljenjem da mi, u BiH, jednostavno ne znamo (nećemo) koristiti sve ono bogatstvo što ga posjedujemo? Zašto je teško shvatiti ili prihvatiti da bi, recimo, mauzolej s posmrtnim ostacima bosanskih kraljeva, (čije kosti čame u sanducima Zemaljskog muzeja), smješten u K. Sutjesci, mogao doprinijeti da to mjesto (i okolina) ekonomski procvjeta, da to bude za dobro svih ljudi, ne samo katolika, nego i muslimana, koji se, u priči o K. Sutjesci često izostavljaju?

Potrebno je povijest poznavati i vrednovati. Onaj narod koji ne zna poštivati svoje korijene, pokazuje da ne zna vrednovati svoju povijest ni svoju sadašnjost. Zato smatram da je vrijedno razmišljati o toj ideji, pa neka zrije u glavama onih koji mogu o tome odlučivati. Taj kraj vapi za jednim procvatom, baš radi povijesne baštine.

Promovirana je prva sveska Hrvatske nacionalne enciklopedije. Nisam jedina pomislila da se, odavno, nije toliko, kao na promociji, govorilo o zajedničkom životu u Bosni i Hercegovini i potrebi za njim. Šta za Vas znači pojavljivanje ove enciklopedije?

Nastavljam prethodnu misao kako je istinski važno i vrijedno prepoznati na čemu mi danas živimo. Potrebno je gajiti istinsko poštivanje onih koji su svojim životom učinili da mi imamo na čemu i od čega živjeti. S nama život ne počinje niti svršava. Radujem se da se stvara takvo pozitivno ozračje na temelju znanstvenih radova. Neka pamet pobijedi, a srce pokrene.

Možete li prokomentarisati izjavu prof. dr. Ive Markešića da "veliki narodi nemaju potrebu za nacionalnim enciklopedijama, ali mali, džepni su prinuđeni da ih rade, jer njihovu povijest prešućuju, ili drugi tumače..."?

Ne bih komentirao misli drugih jer oni najbolje znaju što su mislili kada su nešto izjavili. Svaki narod ima potrebu upoznati svoju prošlost i prenijeti kulturnu baštinu budućim pokoljenjima. Vidio sam to čak i u Africi tijekom nedavnog boravka u Zambiji. Iako žive u vrlo skromnim životnim uvjetima, ipak su prikupili svoju kulturnu baštinu i pohranili je u muzej i tako čuvaju svoju povijest i sjećanje te se ne daju raspametiti. Kamo sreće da je pozitivna klima vodila znanost i kulturu jer se u tom slučaju ne bi kultura smrti 'prošetala' ovim krajevima na tako grozan način ostavljajući pustoš i brojne rane.

Tvrde da su u ovoj enciklopediji uspješno zaobiđena mnoga "minska polja", odnosno da je posao obavljen prije svega pošteno? Vjerujem da ste je imali u rukama, pa bi me zanimalo koji su to pojmovi, koji su, po Vama, odoljeli izazovima takvih "polja"?

Radujem se svakom kreativnom pozitivnom radu. Međutim, nisam mjerodavan ocjenjivati taj ogroman rad prije svega zato što sam ga premalo upoznao. Smatram kako ne bi bilo u redu davati ocjene o nečem s čim nisam dobro upoznat. Podupirem sve pozitivne napore koji nisu usmjereni protiv drugoga nego imaju nakanu čuvati pamćenje i prenositi kulturnu baštinu. Čestitam svim konstruktivnim sudionicima u tom djelu uz želju da pozitivnim ostvarenjima punimo javnost.

Kada se bude radio nastavak, šta bi, prema Vama, trebalo da stoji uz pojam Međugorje? Kakav je Vaš stav o Međugorju?

Mislim da bi o fenomenu Međugorja trebalo pisati samo činjenice, a ne donositi prosudbe. Kada je riječ o prosudbama, trebalo bi uvijek iznova upoznavati ljude sa službenim crkvenim stajalištem odnosno Izjavom koju je 10. travnja 1991. u Zadru dala Biskupska konferencija tadašnje države prema kojoj se, na temelju višegodišnjih istraživanja, ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama s tim da treba napomenuti kako još uvijek nije završilo to događanje u Međugorju niti je donesen konačni sud Crkve. Očekujemo nove poteze Svete Stolice jer je ona za to mjerodavna. Fenomen u Međugorju treba promatrati s dvije razine: prva je razina pastoralne naravi: sakramenti, mise, obraćenja, molitve, naviještanje Božje Riječi, pokora itd. i tu je potrebna pastoralna asistencija. A kada su u pitanju navodna viđenja i poruke, to treba biti podvrgnuto sudu Crkve, a ona nikad u tim stvarima ne žuri jer želi pristupiti temeljito i sa svom ozbiljnošću kako bi donijela ispravan sud.

U Međugorje već dvadeset godina odlazi i visoki predstavnik Valentin Inzko? Vi ste na adresu međunarodne zajednice često slali oštre kritike? Čini mi se da ste jednom izjavili da Vas zbog toga izbjegavaju diplomate? Da li je još tako? Da li gospodin Inzko, koji se odmah javno deklarirao kao vjernik, ima više šansi u ovoj zemlji, upravo zbog toga, ili baš zbog toga nema?

Ovdje s dužnim poštovanjem govorim o gospodinu Valentinu Inzku kao praktičnom vjerniku ali i kao čovjeku koji nosi pozitivne stavove. Iako je on otvoren čuti, ipak treba biti realan i priznati da je nemoguće u jednom mandatu ispraviti nešto što petnaest godina ide u krivom smjeru. Međutim, smatram vrlo važnim da se pozitivno zauzeo za uspostavu jednakopravnosti. Iako rijetko imamo prigodu za razgovor, primijetio sam u dosadašnjim susretima da razumijemo jedan drugoga. Ne želim mu otežavati ionako teško i zahtjevno poslanje nego ga podržavam u pozitivnim nastojanjima. S dužnim poštovanjem govorim sa svim predstavnicima međunarodne zajednice, ali poteškoća najčešće jest u tome što oni u stvari ne dođu čuti moje mišljenje i u otvorenom dijalogu prihvatiti ono što je utemeljeno na argumentima nego im je želja da ja usklađujem svoje mišljenje i djelovanje prema njihovim željama i trenutnim potrebama politike. Najvećim dijelom nemaju hrabrosti priznati pogreške jer ne žele mijenjati krive stavove. Sigurno je velika razlika i u tome što oni dođu po mandatu i nakon toga odu dok ja živim u ovoj zemlji. Zato mi je jako stalo da svi mi koji živimo u Bosni i Hercegovini što prije shvatimo kako upravo nama najviše do nje mora biti stalo.

Koji Vam je argument kada tvrdite da strukture MZ, na poseban način strukture SAD, ne uzimaju dovoljno u obzir da je i hrvatski narod konstitutivan?

U prošloj administraciji u službenom izviješću o Bosni i Hercegovini govori se o Srbima, Romima i Bošnjacima, a nas Hrvate i ne spominju. Međutim, to je uočljivo i u mnogim drugim elementima. Posebno je to vidljivo kod dodjele sredstava obnove i potpore povratku. Kada smo mi iz Katoličke Crkve tražili materijalnu potporu, redovito nam je odgovarano kako ne pomažu vjerske institucije odnosno izgradnju vjerskih objekata. S druge strane vidimo da su i te kako ulagali u izgradnju nekih pravoslavnih crkava i džamija. Na moj prigovor pravdaju se kako su to činili iz razloga obnove kulturne baštine. To me još više boli jer ispada da katoličke crkve nisu kulturna baština. Sve ovo iznosim prije svega zato što ste me pitali. Međutim, nikako ne bih želio da se ovo shvati kao kukanje nad trenutnom situacijom. Naprotiv, jedan sam od mnogih koji žele zasukati rukave i učiniti sve što je u mojoj moći i u skladu sa službom koja mi je povjerena da budem nositelj nade i dadnem makar mali doprinos u izgradnji civilizacije ljubavi.

Kako tumačite indolentan odnos MZ prema vraćanju nacionalizovane imovine, njih, dakle, u čijim je državama privatna imovina svetinja? Da li ste, u vezi s tim, imali u posljednje vrijeme neki bitan razgovor?

Ponekad sam zbunjen njihovom željom da nametnu zakone koje u svojoj kući ne žele. Tako ne treba čuditi da, nakon završene službe i po povratku u svoju zemlju, govore kako nam treba navući 'luđačku košulju'. Tako je i sa zakonom o restituciji. Javnosti se želi nametnuti mišljenje kako će vjerske zajednice osiromašiti državu ako im bude vraćeno ono što je oduzeto odnosno oteto. Ne žele npr. iznijeti podatak da je od sve nacionalizirane imovine svega 7% bilo vlasništvo vjerskih zajednica. Tih sedam posto neće osiromašiti državu nego će napokon država ispraviti nepravdu. Ako neka novčana pomoć bude dodijeljena crkvenim institucijama ili nekoj od vjerskih zajednica, stvara se nezdravo ozračje u javnosti kako se otima od naroda kao da mi ne služimo tom istom narodu. Treba mijenjati mentalitet odnosa prema Crkvi odnosno vjerskim zajednicama kao dežurnim krivcima i neprijateljima naroda. Ono što MZ u svojim državama drži mjerilom pravde i pravednosti i uspostave zakonitosti, neka to isto uvodi i ovdje, ali bez luđačke košulje. Bilo bi nepravedno ne spomenuti da ima pojedinaca koji se uistinu trude i koji su otvoreni pomoći nam i njima od srca zahvaljujem.

Možete li prokomentaristi podatke o župama u Enciklopediji, za koje (župe) je pomoćni biskup dr. Pero Sudar kazao da su obeshrabrujući? Koliko, zapravo, danas ima Hrvata-katolika u BiH, koliko je to u odnosu, na stanje prije rata, a koliko u odnosu na prošlu godinu?

Biskup Sudar dobro poznaje našu stvarnost i tu nemam što dodati. U svemu tome nikako se ne smije zaboraviti da su brojke jedno, a prava drugo. U Vrhbosanskoj ili Sarajevskoj nadbiskupiji prije rata živjelo je oko 528.000 katolika dok ih je na kraju 2008. godine bilo svega oko 210.000. Iza ovih brojki kriju se zastrašujuće činjenice. Vrlo zabrinjavajući je i podatak da je npr. 1997. godine u Sarajevu bilo između 20 i 25.000 katolika dok ih je sada između 13 i 14.000. O tome sam toliko puta govorio, ali nisam primijetio da su mjesne vlasti pokazale zabrinutost kao ni MZ.

Vrlo često u javnosti iznosite podatak o 500 porodica koje su odselile iz Sarajeva? Na koji se to period odnosi? Kako ste došli do tog broja?

Na ovim prostorima postoji drevni običaj u Katoličkoj Crkvi da uz božićne blagdane svećenik pohodi i blagoslovi svaku obitelj odnosno stan ili kuću. Tom prilikom stekne globalni uvid u stanje i broj vjernika u pojedinoj župi pa tako dolazimo do dosta točnih podataka. U 2007 godini je u Sarajevu uzmanjkalo oko 500 katoličkih obitelji u odnosu na prethodnu godinu i taj podatak sam iznio u javnost. Međutim, opasno je govoriti samo o onom što je negativno jer se na taj način unosi još veća nesigurnost. Ne bi trebalo samo iznositi ove ubitačne podatke nego utjecati na odgovorne da se takvo stanje mijenja. Onima kojima je stalo da se to događa, ovakvi podaci dobro dođu u njihovim zlim nakanama. O ovome govorim u javnosti zato što se još uvijek nađe onih koji otvoreno pitaju svoje susjede, zar još nisu otišli?

Prije nekoliko godina Vaše saopćenje je izazvalo dosta polemika, jer ste tražili od svećenika da se ne bave politikom? No, mnogi su to shvatili samo kao Vašu želju za ušutkavanjem onih koji ne misle, kao HDZ recimo? Uostalom, kako je moguće ne baviti se politikom kada je politika sve? Mislite li i danas isto?

Kardinal: To nije moje osobno mišljenje, nego je to stav Crkve i tu se točno zna što se pod tim misli. Svećenik ne može biti stranački angažiran, ne može voditi stranku, niti preuzimati političko liderstvo i to je jasno. To ne znači da svećenik ne smije zastupati građanska prava i dužnosti kada je u pitanju opće dobro. Dapače, dužan je u javno mnijenje unositi ispravna moralne, kulturne i nacionalne i vjerske vrednote te biti otvoren za sve bez obzira na stranku. Taj stav ne ovisi od moga mišljenja, nego samo iznosim redovni stav Crkve koji itekako ima svoje duboke razloge. Svećenik je pozvan biti svet i svojom svetošću će dati najveći doprinos. Pogledajte mnoge svece kroz povijest kao npr. sv. Franju Asiškog koji je svojom svetošću toliko utjecao da se stvari mijenjaju na bolje. Nije to činio putem politike nego putem svetosti u skladu s Božjim poslanjem i poslanjem Crkve.

Nerijetko ističete važnost funkcionisanja institucija države? Kako tumačite onda ovakvu pozornost koju ima prudska trojka, okrnjena ili pojačana Inzkom?

Mi imamo takvu državu kakvu imamo, a njoj nedostaje vladavina zakona koji bi bili za sve jednaki. Ovakvu državu nismo stvarali mi građani niti institucije ove zemlje nego je ona prihvaćena mirovnim procesom ili, bolje reći, prihvatili su je naši predstavnici. Sigurno je da je i ovakva država bolja nego krvoproliće. Ali ova država nije vladavina zakona za sve jednaka. Ne postoji uvezana vertikala i decentralizirano ustrojstvo jednakih prava za svakog građanina. Nju su stvorili moćnici svijeta uspostavljajući mir. Ali je tužno što su takvu nakaradu toliko godina podržavali. Sada, kada je jasno da moćnici svijeta ne žele novi Dayton nego traže da se ide putem dogovora iako su neki stavljeni u potpuno neravnopravnu poziciju, onda je svaki razgovor bolji od sijanja mržnje. Zato smatram da su razgovori i dogovori nužni, ali da je još važnije da to uvijek bude transparentno i uvijek kroz legalne institucije.

Vi ste, odnosno KC, istupili s prijedlogom o unutarnjem preustroju naše zemlje, u kojima govorite o regijama. Možete li pojasniti taj prijedlog? Koliko bi, prema Vama, BiH trebalo da ima regija, i zašto bi to bilo dobro rješenje?

Biskupska konferencija BiH je dala jednu viziju rješenja u kojem nije stavljen naglasak na regije, za što se većina odmah 'uhvati', nego na to da se onemogući preglasavanje bilo kojeg naroda. Država bi bila decentralizirana u tri stupnja vlasti s tim da bi na držanoj razini važio paritet dok bi na razini regije bila vladavina uravnotežene vlasti: tj. da nijedan narod nema više od 40 % niti manje od 30% vlasti, kako bi bio balans vođenja regija. Mi smo ih predložili četiri regije služeći se kartom OSCE-a. U lokalnoj općinskoj vlasti bi vrijedilo pravilo: jedan čovjek jedan glas. Smatram da je sada o tome suvišno pričati jer su naš prijedlog izmanipulirali i nisu htjeli čuti stvarnu poruku.

Onima koji ocjenjuju da niste dovoljno samokritični, šta biste odgovorili? Da li ima nešto što sami sebi, kao kardinalu, najviše zamjerate, recimo kada je u pitanju povratak Hrvata u pojedine dijelove domovine, u Posavinu na primjer?

Mi katolici na početku svake Mise priznajemo svoje grijehe, kajemo se za njih moleći oproštenje od Boga i od ljudi. Nastojao sam uvijek priznati i kajati se za grijehe, a duboko sam svjestan da je svako ljudsko djelo ograničeno i podvrgnuto pogreškama pa tako i sve ono što ja govorim i činim. Mnogim ljudima se čini da jedan kardinal može puno više nego što stvarno može pogotovu kada dođe vladavina sile. Što se tiče povratka, tu se nemam što kajati, jer sam ponosan na svoje svećenike koji su hrabro išli iz pepela dizati nadu za povratak. Volio bih te ljude koji prigovaraju vidjeti, koliko su dijelili krutu stvarnost i tijekom najtežih ratnih događanja i tijekom godina povratka kao što sam je ja osobno dijelio zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama kao i svim vjernicima i drugim ljudima na ovim prostorima.

Koliko god se svi trudili istaći značaj Međureligijskog vijeća, mnogima je teško prihvatiti već samo činjenicu da je u tom vijeću i episkop Vasilije Kačavenda, u protekloj agresiji vrlo isturen kao neko ko je blagosiljao vojsku koja je ubijala? Koje su donje granice do kojih možete ići u prihvatanju nečije moralne svijesti i savjesti za sagovornika?

Tijekom i nakon uspostave Međureligijskog vijeća vođeno je više rasprava oko članova Vijeća. Ne bih iznosio proceduru, ali smo se dogovorili da svaka Crkva i Zajednica sama određuje svog predstavnika. To smo prihvatili u želji da otvorimo put dijaloga. Mi se ne postavljamo u ulogu suca, nego tražimo put dijaloga. Ako s nekim razgovaramo, to ne znači da se odmah svi stavovi sugovornika prihvaćaju. Nama nema drugog puta osim puta dijaloga, suživota i tolerancije. Ne možemo birati sugovornika kao službenog predstavnika s druge strane.

Škole poput KŠC (ili Bošnjačke gimnazije) možda trenutno najviše čine za multikulturalan život u BiH. Velik interes roditelja i učenika za njih svakako svjedoči o povjerenju u te institucije, ali je to i najveća kritika svjetovnog obrazovnog sistema? Da li država shvata važnost takvih škola, ili ih gleda poprijeko?

Neka se svaka škola dokaže svojim radom. Zdrava konkurencija je dobra jer je izazov za ozbiljniji zauzet rad. Isti je taj svjetovni obrazovni sustav i u KŠC. Strukture državne trebaju mudro uvažavati jednaka prava i obveze, a rad neka prosuđuje i vrednuje. Kada kažem država, mislim na ministarstva. Ne znam da li se inspekcije tako ozbiljno postavljaju i prema državnim školama kako to čine prema privatnim?

Šta je to što Vas je u posljednje vrijeme ohrabrilo?

Svaki dan jačam svoju vjeru molitvom i to mi daje ohrabrenje. Nadalje, susrećem brojne male ljude koji su puni hrabrosti za život i ustrajno se bore za opstanak i ostanak. Također me veseli susresti obitelji u kojima vlada sloga i ljubav te se ne boje života. Putujući raznim zemljama uviđam da mi još ne znamo svoju zemlju voljeti i s ljubavlju je izgrađivati. Zato me veseli kada vidim radine ljude koji istinski s ljubavlju obrađuju zemlju.

Kada je predviđeno otvaranje spomenika Papi Ivanu Pavlu II?

Ne bih davao prognoze o završetku radova nego izražavam istinsku radost zbog zajedničkog rada na ostvarenju tog programa. Ovaj projekt je ujedno podizanje spomenika Papi, uređenje trga i stvaranje pozitivnog javnog ozračja koja nas treba povezivati oko pozitivnih ideja. Ovdje me više okupira pitanje kako nego kada?

Kako teče izgradnja objekta za svećenike u penziji, kada je planiran završetak?

Unatoč svih poteškoća gradnja se odvija predviđenom dinamikom. Raduje me kada vidim s koliko ljubavi gradnju prate ne samo svećenici u poodmaklim godinama nego i kandidati za svećenike koji studiraju jer znaju da će biti zbrinuti jednog dana kada njihov život bude išao zalazu. Nije lako doći do potrebnih sredstava, ali s pouzdanjem u Boga i dobre ljude, valjda ćemo pokriti započeto djelo.

Koliko je katoličkih crkvi srušeno u BiH od 1992.1995., koliko je njih obnovljeno dosad, koliko je sagrađeno novih?

U cijeloj BiH za vrijeme rata srušeno je ili oštećeno oko tisuću crkvenih objekata: župnih i filijalnih crkava, kapela, župnih kuća, samostana idt. Pristupili smo obnovi svake crkve, ali ni izdaleka nisu sve obnovljene. U svakoj župi je osposobljen liturgijski prostor. Izgrađeno je tek nekoliko odnosno sedam novih crkava gdje ih ranije nije bilo i to u onim mjestima u kojima nam tijekom vladavine komunizma nisu dali dozvolu za gradnju crkve, a među njima su neke koje smo počeli graditi prije ili tijekom rata. Većina tih novih crkava je u još u procesu gradnje. (kta/oslobođenje)

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    13. prosinac 2018.

    In Vaticano oggi da Papa Francesco i dirigenti e il personale di “Telepace"

Prethodna
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: