Profesor Zovkić o 37 godina svoje profesorske službe

Početkom listopada 1972. Vrhbosanska visoka teološka škola (VVTŠ) ulazila je u četvrtu ak. godinu svoga ponovno otvorenog djelovanja. Uz 3 isusovca, 4 vrhbosanska svećenika i jednog bosanskog franjevca koji su već bili profesori, na njoj je te jeseni počelo predavati još 5 vrhbosanskih svećenika: Zvonimir Baotić, Ivan Ćavar, Filip Josipović, Petar Jukić i ja. Toga ljeta dogodila se velika novost: nakon što su isusovci uložili ostavku na službu poglavara, nadbiskup Čekada imenovao je dr. Rudolfa Römera za prvog dijecezanskog rektora Sjemeništa a time i dekana VVTŠ. Prvu sjednicu profesora rektor je sazvao 3. listopada i na njoj je vrlo aktivno sudjelovao nadbiskup. Jedna od točaka bila je raspodjela predmeta za IV. godinu studija koji tek prvi puta dolaze na red te preuzimanje liturgijskog pjevanja i ekleziologije u nižim godinama, jer su predavači tih predmeta prestali djelovati na VVTŠ. Meni je nadbiskup dodijelio ekleziologiju i biblijske discipline koje mi prepusti profesor Römer. Imenovan sam i prefektom studija pa me rektor odmah zadužio da napravim raspored sati.

U prvoj godini profesorskog rada s tugom sam ustanovio da Teologija ne prima teološke časopise – ni hrvatske, ni strane, da je biblioteka nedostupna i da se ne nabavljaju nove teološke knjige. Pod kraj te ak. god. pitao sam se, trebam li ostati ili zamoliti za neku drugu svećeničku službu. Čvrsto uvjeren da je za odgoj i naobrazbu biskupijskih kandidata za ministerijalno svećeništvo u Vrhbosanskoj metropoliji takva ustanova potrebna i da je mogu voditi biskupijski svećenici, ostao sam. S vremenom sam za ekleziologiju napisao priručnik Crkva kao narod Božji koji je 1976. objavila Kršćanska sadašnjost u Zagrebu. Ista izdavačka kuća izdala je 1975. i 1977. tri knjige W. Harringtona koje sam u dogovoru s hrvatskim bibličarima preveo s engleskog (preporučio ih je B. Duda koji se njima služio na francuskom). One su služile kao priručnik kroz tridesetak godina ne samo katoličkim studentima teologije nego i pravoslavnima u Beogradu. Uz ekleziologiju, koju je ujesen 1985. preuzeo F. Topić, predavao sam jedne godine patrologiju zato što nije bilo drugog predavača, a nakon povlačenja prof. Römera 1977. preuzeo sam sav Stari Zavjet do dolaska kolege Odobašića 1980. U tom vremenu priredio sam skripta za egezegezu odabranih poglavlja Izaijine i Jeremjine knjige.

Od 6. listopada 1976. do 9. srpnja 1983. bio sam po odredbi biskupa Jablanovića i kasnije nadbiskupa Jozinovića rektor Sjemeništa a time i dekan Teologije. Posredovao sam da za profesore dođu svećenici hercegovačkih biskupija dr. Ratko Perić i dr. Želimir Puljić te svećenik banjalučke biskupije dr. Franjo Komarica. Djelujući na našoj ustanovi, oni su „zapeli“ za oko nuncijaturi u Beogradu pa su mogli biti imenovani biskupima. S kolegama P. Vrankićem i F. Komaricom organizirao sam kao rektor simpozij 1. i 2. srpnja 1982, prigodom stogodišnjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u BiH. Jedan referat s tog simpozija morali smo čekati 4 godine, a jedan najavljeni nije nikada izrađen. Zahvaljujući tehničkim i financijskim uslugama Crkve na kamenu u Mostaru objavili smo ostale radove kao prvi svezak našega niza Studia vrhbosnensia.

U ak. god. 1980/81. bio sam, uz dopuštenje nadbiskupa Jozinovića, u Rimu radi subotnje godine na Papinskom biblijskom institutu. Vršilac dužnosti rektora bio je kroz to vrijeme dr. Želimir Puljić i na njegov prijedlog uvedeno je u Statut novo ime Vhrbosanska katolička teologija koje ostaje i u sadašnjem statutu. Nakon prethodnih kontakata i nužnih odobrenja naših biskupa i Kongregacije za katolički odgoj, 9. ožujka 1990. naš veliki kancelar nadbiskup Jozinović i delegat iz Zagreba prof. dr. Bonaventura Duda potpisali su na kraju sjednice našeg profesorskog zbora Konvenciju o afilijaciji Vrhbosanske katoličke teologije Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Imao sam radost sudjelovati na toj sjednici. Rektor sjemeništa i Teologije bio je dr. Pero Sudar. Pod vodstvom istog rektora počeli smo u Travniku 20. listopada 1990. proslavu stote obljetnice Bogoslovije, na kojoj je bivši pitomac preč. Anto Paradžik iznio svoja sjećanja na Travnik i Sarajevo, a ja sam podnio referat o našem početku na temelju arhivske građe. Nastavili smo tu proslavu simpozijem u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. i završili je ujesen 1993. objavljivanjem svih referata te popisa studenata i profesora u svesku broj 5 našega niza Studia vrhbosnensia, u Bolu na Braču gdje smo bili izmješteni zbog rata u Sarajevu. Tek u ljetnom semestru 1994/95. mogli smo početi s diplomskim ispitima za vrijeme dekana dr. Marka Josipovića. Dosada su na našoj teologiji diplomirala 122 studenta, od toga 28 djevojaka. Kod mene su pisali diplomski rad 8 studenata i 3 studentice. Dvojica kojima sam bio mentor na diplomskom sada su ovdje profesori, još dvojica načinili su magisterij u Rimu i sada rade na disertaciji; jedna studentica magistrirala je moralnu teologiju u Rimu i sada radi na disertaciji, druga studentica apsolvirala je magistarski program u Sarajevu i sada radi na radnji. - Kad je dekan Josipović predložio pokretanje našeg časopisa te ga pokrenuo 1997., s njime te kolegama Ćosićem, Jozićem i Vukšićem predložen sam u uredničko vijeće. Objavljivao sam članke s područja međureligijskog dijaloga i recenzije knjiga. Kako sam se 1986. habilitirao za docenta pri katedri NZ u Zagrebu, kada je B. Duda odlazio u mirovinu, njegov asistent i redovnički subrat dr. Izidor Herman pitao me, kanim li se natjecati. Odgovorio sam da vidim kako mogu bolje koristiti Crkvi i hrvatskom narodu nastavkom rada u Sarajevu i sugerirao neka se on natječe.

Prof. dr. Pavo Jurišić organizirao je 1998. simpozij o nadbiskupu Stadleru i 2002. o nadbiskupu Šariću. Sudjelovao sam biblijskim referatom na oba i radovi su objavljeni u našem nizu kao br. 11 i 13. U svom egzegetskom radu služio sam se i djelima američkog bibličara Josepha A. Fitzmeyera. Kad sam ga u živo susreo na simpoziju u Louvainu i pitao, što sada sprema, dogovorio je da radi na komentaru Prve Korinćanima te da kao umirovljenik ima više vremena za znanstveni rad. Dopisom dekana dr. Zdenka Spajića od 7. svibnja razriješen sam službe profesora zbog godina, ali mi dekan nije mogao dodijeliti mirovinu. Ako mi Bog dadne života i zdravlja, želio bih dovršiti u tri knjige građu o Tobiji, Efežanima i Jakovljevoj.

Zahvaljujem Bogu što sam mogao kao profesor duhovno i intelektualno sazrijevati, zatim četvorici nadbiskupa na iskazanom povjerenju te pokojnim i živim profesorima za bratsku suradnju. (kta)