Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. listopad 2018.

Intervju

Dr. Tomislav Ivančić

Dr. Tomislav Ivančić

Sarajevo, 26. ožujak 2009.

Razgovor s prof. dr. Tomislavom Ivančićem

Korizma je proljeće našega kršćanskog života

Povodom korizmenog vremena razgovarali smo s poznatim duhovnikom i teologom dr. Tomislavom Ivančićem. Dr. Ivančić je, između ostaloga, pročelnik katedre fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i autor križnog puta pod nazivom „Pođi za mnom“.

Mnogima je već poznat Vaš križni put pod nazivom „Pođi za mnom“. Možete li nam reći nešto o njegovom nastanku?

Ovaj križni put je nastao jedne godine kada sam bio sam u svojoj kapelici i išao moliti križni put, ali spontano, bez ikakvog predloška. Tada je iz mene jednostavno dolazilo to da ga ne samo izreknem za sebe, nego, nakon što sam završio tih 14 postaja, imao sam potrebu da tu istu večer na sastanku mladih taj križni put njima predložim i da ga njima predstavim. Njima se to toliko svidjelo da su počeli odmah zapisivati i nakon moljenja tog križnog puta tražili su da ga još upotpune i revidiraju te da ga onda izdaju. Najprije sam ga ja osobno duboko proživio, šutio sam a riječi su mi same dolazile od onoga koga sam gledao u tom križnom putu, a onda sam također poveo i članove molitvene skupine da u istom smjeru gledaju, osluškuju i tada su htjeli da to prijeđe u čitav svijet.

Od ostalih napisanih križnih puteva koji su danas poznati vjernicima, Vaš se posebno izdvaja po tome što je pisan kao da nam Isus govori. Što Vas je motiviralo na takav pristup?

Pomalo su mi križni putevi u kojima stalno mi pokušavamo protumačiti zašto je Isus na križu i onda pokušavamo to primjeniti na sebe, postali dosadni i neuvjerljivi. Jer, to je naša interpretacija Njegove muke i njegova prihvaćanja patnje i smrti. Nije to Njegov govor. Zato sam htio ono nutarnje iskustvo Božjih govora, htio sam Mu čuti glas jer sam osjetio kako to čovjeka mijenja. Dok sam molio taj križni put osjetio sam koliko su te Isusove riječi duboke i nisam mogao vjerovati kako su same dolazile, jedna za drugom. Negdje iznutra, duboko, svaka riječ je u meni odjekivala i osjetio sam kako je to nešto sasvim drugo nego naše ljudske riječi te da bi zapravo u životu najviše trebalo učiti kod molitve čuti Boga, a ne Mu govoriti.

U njemu identificirate Isusov križni put s našim životnim. Kako prepoznati što je doista naš životni križ i kako ga prihvatiti?

Smatram kako je naš život kao takav naš životni križ jer živimo na zemlji, u svijetu patnje. Imamo patnju, smrt, ne znamo odakle dolazimo niti kamo idemo, imamo pitanja kao što su što je smrt, gdje je taj Bog, što On misli o nama... to su sve užasni križevi. Osim toga, svatko od nas pojedinačno ima svoje križeve jer postoji sukob, konflikt u nama samima između naših tjelesnih, emocionalnih i psihičkih čežnji i želja te moralnog i intelektualnog zahtjeva u nama. Naš križ je u tome da moramo znati kako u nama mora umrijeti samovolja naših nagona. Dakle, mi smo, kao takvi, na jednom križnom putu na ovoj zemlji i nema drugog puta u životu. Osim toga, tu je i patnja. Svatko od nas pati na neki način, a najteža je duhovna patnja. To su konflikti, to su suicidalne misli, to su depresije, to su uvrede koje zadajemo jedni drugima, pa sve do fizičke boli i smrti. Dakle, patnje kao takve, sve ono do boli u svakom pogledu, su naše teške muke i, rekao bih, ne samo da je to naš križni put nego je to i naše raspeće. Mi smo raspeti na svojim životnim mukama, na svojoj egzistenciji i ne možemo se dignuti sa tog svog križa. Sve do smrti ležimo na njemu i umiremo a da ga se ne oslobađamo ovdje na zemlji.

Možete li malo pojasniti dio u tom križnom putu kada kažete kako u padu postajemo slični Isusu koji pada pod križem i kako ga tu upravo i susrećemo?

Čini mi se kako je sva sreća u tome da postoji Isus iz Nazareta zato što u Njemu prepoznajemo kako on nije samo čovjek nego i Bog te znamo kako je on jači od svih naših patnji, križeva, grijeha i zla koje činimo jedni drugima. Onda mi zapravo postaje najvažnije spoznati kako on podnosi te križeve i patnje. Kako bih to spoznao, trebam ići za njim i gledati kako propovijeda ljudima, kako voli čovjeka, kako će oprostiti grijehe... znači, oslobađa nas čudesno od svih naših patnji, boli i strahova i stoga kada on pada, onda znam kako je očito to nešto drugo, kako me očito vodi na to neka dopustim da i moj križ me zahvati, da i zaplačem; da osjetim kad sam s njim kako ću unatoč boli pobijediti. Dakle, ako križ u životu ne prihvatimo, onda ga moramo vući, a on tada postaje nesnosan. Ali, ako ga ja prihvatim, onda ga na neki način pobjeđujem, nadilazim ga i prestajem ga se plašiti. U tome je ljepota pada pod križem jer biti s Isusom u padu znači osloboditi se patnje, biti slobodan, spašen... biti otkupljen.

Dakle, je li grijeh zločin protiv Boga ili naša slabost koja nas vodi prema Bogu?

Grijeh je zlo, a zlo je manjak dobra. Prema tome, ako je grijeh zlo, a Bog je apsolutno dobro, onda znači kako ja od Boga zapravo bježim. Time se udaljujem od njega i na neki način uništavam njegovo djelo jer uništavam sebe. Utoliko je to na neki način zločin protiv Boga. Time što to činim vrijeđam duboko Boga i uništavam sebe. Sjetimo se kako kaže jedan medicinski antropolog, dr. Jores, kako 70% čovjekovih bolesti dolazi od njegovih konflikata i grijeha. Prema tome, kada to znamo, onda smo svjesni kako je zločin i grijeh nešto što Boga vrijeđa, ali istovremeno me vodi k Bogu jer nemam drugog izlaza nego otići kod njega. Ako mi Bog oprosti što sam učinio i popravi što ja ne mogu popraviti, onda mi on postaje jedina nada i jedini izlaz iz moga zla. Tako da se može reći kako je zapravo prisutno i jedno i drugo – ja vrijeđam Boga i zato ga trebam moliti za oproštenje, ali ga i neizmjerno trebam jer sam grijehom sebe razorio.

U tom svjetlu gledano, šta je zapravo smisao korizme i na koji način u njoj susrećemo Gospodina?

Korizma je zapravo proljeće našega kršćanskog života. To je trenutak u kojemu trebamo vidjeti sav korov, svu neobrađenost naše duše, savjesti, intelekta, osobnosti, naših djela i našega govora. Potrebno je sve to vidjeti i pogledati koji korov moramo iščupati, što bi trebalo obraditi na nama a što posijati novo. Korizma je dakle najljepši trenutak crkvene godine, ali nema smisao sama sebi nego je Uskrs njezin smisao. U korizmi imamo i odricanje i post, ali istovremeno imamo i molitvu, dolaženje k Bogu kako bi mi pomogao uspjeti u postu. Također mi pomaže kako bih izliječio svoje konflikte u međuljudskim odnosima jer zbog njih ne možemo ni do svoje savjesti niti do Boga. Stoga korizma svestrano čisti naše biće, daje nam novu nadu, traži borbu od nas, ali daje i sigurnost u uspjeh na kraju i oslobođenje od svake patnje te dolazak u ono za čim u svojoj dubini svi mi čeznemo.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma jeste odricanje. Treba li Bog našu osobnu žrtvu ili je odricanje više vježbanje samokontrole nad samima sobom ili pak nešto treće?

Prvo je zasigurno odricanje, tj. naša žrtva. Ako se ja kajem, onda ću zasigurno reći „što mogu za tebe učiniti, prijatelju, kako bih ispravio svoje djelo?“ Drugo je pitanje kako bih ja mogao popraviti svoje nutarnje stanje? U meni je uvijek bunt, u meni je nered. Pitanje kako usmjeriti svoje nagone, a koji su jedna snaga i energija, dolazi do izražaja. Korizma mi pomaže usmjeriti te svoje nagone jer ja moram biti gospodar njih u svome biću. Svi smo mi sastavljeni od onoga što je materijalno, tjelesno, što je sada tu i što se brzo gubi, ali i od onoga što je u duhovnom smislu vječno i besmrtno. Te dvije spojnice u čovjeku su istovremeno i muka i duboka čežnja. Dakle, i jedno i drugo je strahovito važno. Osim toga, time što činim ja to u sebi, ja zapravo osjećam duboko u sebi slobodu. Sloboda je vrhunska vrednota čovjekova. Kada ja slobodno mogu raspolagati svojim nagonima, tada se osjećam ponosno te kako sam čovjek u punom smislu riječi i da moj život ima smisao.

Na Hrvatskom katoličkom radiju vodite emisiju pod nazivom „Gospodine nauči nas moliti“. U korizmenom vremenu se, između ostaloga, stavlja naglasak na molitvu. Kako bismo zapravo trebali moliti?

Molitva mi je postala najveći problem, naime kada govorim kao svećenik i profesor. Previše se moli, a ne dobiva se. Mi molimo za svećenička zvanja – nema ih; molimo da nema abortusa – ima ih. Molimo za bezbroj drugih stvari i ne rješava se. Pitam se stoga dobro, što je onda krivo? Je li Isus krivo rekao onda kada je rekao „molite i dobit ćete“ ili mi ne molimo kako treba? Ustanovio sam kako očito ne molimo kako treba. Zato smatram kako je najvažnije u životu naučiti dobro moliti. Pogotovo mi je problem kada ljudi misle kako se molitvom sve postiže, a to je sasvim krivo. Mi stalno mislimo „molimo pa će biti dobro“ i ljudi zaista mole, ali mole verbalno, mole rastrešeno. Kako ja mogu, ako imalo shvaćam kako je molitva razgovor s Bogom, da je to moj vapaj Bogu kada ja viknem „Oče!“ jer to je vokativ, ja zovem Ga, kako to može biti ako sam ja rastrešen? Kako mogu zvati nekoga a da ne mislim na njega, da ne gledam u smijeru u kojem će se on javiti? Mi upravo tako molimo... Sjetimo se samo krunice, psalama, bezbroj molitava... Tako molimo i onda mislimo kako je to molitva. Međutim, ja kada čitam Sveto Pismo onda vidim da nitko od onih koji su dobili od Isusa to što su tražili, nisu molitvom uspjeli to dobiti. Isus nikada nije rekao „evo dobit ćeš jer si molio“ nego je rekao „evo dobit ćeš jer si vjerovao“. Dakle, vjera je bitna. Upravo zbog svega toga bih okrenuo čitavu stvar. Mislim kako naša molitva ne uspijeva zato što ne vjerujemo u ono što molimo. Smatram kako bi trebalo temeljito obraditi što je to vjera. U konačnici ona je drugovanje s Bogom, a molitva je upravo to da vjerom dođem k Bogu vjerujući kako je On tu i tada istinski njega zovem i s njim razgovaram, njega osluškujem. Stoga bi prava molitva trebala biti daleko više slušati nego li govoriti.

Kažete kako je molitva prvenstveno slušanje Boga a ne govor Bogu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Neprestano naši ljudi vjeruju kako je Bog daleko i kako je molitva zapravo već neka vrsta Boga. Mislimo 'ja izgovorim neku molitvu i sad će se već dogoditi'. Prema tome, padamo u magiju jer vjerujemo u molitvu a ne u Boga do koga dolazimo preko molitve. Osim toga, naša molitva se pretvara u nešto što se mora izvršiti, u neku dužnost. To na neki način Boga vrijeđa. Naša molitva postaje nešto što ću ja Bogu dati, a onda će on meni dati nešto. „Bog je dalek a na meni je da izmolim“, „ako Bog bude dobar dat će, a ako ne, ne“. Našu molitvu treba korjenito promijeniti i shvatiti da je Isus uvijek tu među nama. Stoga je najvažnije Njega slušati što On kaže jer čovjek živi od Njegove riječi, a čovjek može reći kratko što treba. Tu bih rekao ono što je moj župnik u Davoru napisao na župnom dvoru: „kratko zvoni, dugo čekaj!“. Upravo je to možda i naša molitva – kratko reci, a onda očekuj, vjeruj da će doći. E to je ono što zapravo preobražava molitelja. Zato sam shvatio kako je u našemu životu najvažnije čuti Boga, biti strpljiv i tako se koncentrirati da sve moje snage nutar mene budu usmjerene na to da Ga čujem.

Nerijetko možemo čuti kako se o korizmenom vremenu govori kao o vremenu „odlaska u pustinju“. Što konkretno to danas znači za suvremenog čovjeka?

Rastrešeni smo i raspršeni. Pogotovo suvremeni čovjek je pod stresom i nema nikada vremena ni za sebe niti za druge oko sebe, a nerijetko ni za svoj pravi posao. Zato je uvijek u nekoj brzini, uvijek negdje kasni. Zbog toga uvijek najprije strada sam čovjek jer nema vremena zastati i poslušati šta njegova duša želi. Zbog toga iznutra pati i trpi sve dok se na koncu jednog dana takoreći ne raspadne cijelo njegovo biće bilo u nekoj malignoj bolesti bilo u nekoj teškoj psihičkoj bolesti ili u nećemu trećemu da strada. Nema čak ni vremena za svoju obitelj. To se događa jer se čovjek udaljio od samoga sebe. Zbog toga je korizma trenutak kada se čovjek treba udaljiti od svega kako bi bio sam sa sobom, kako bi mogao vidjeti gdje je nešto u njemu što nije u redu, gdje je puklo, koje su njegove neuslišane čežnje... Ja bih rekao kako je korizma prije svega „uzoravanje svoga vlastitog bića“ kako bismo posijali nešto novo i dobro što će izrasti kako bismo svaki dan sve više bili novi ljudi, sve kreativniji i sve sposobniji, sve inovativniji.

 

Razgovarali: Bojana Đukić i Hrvoje Josip Bišćan
Objavio:
Katolički tjednik

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    18. listopad 2018.

    Papa Francesco Messa a santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: