Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

5. lipanj 2020.

Pod povećalom

Navještaj Riječi Božje kroz medije

Navještaj Riječi Božje kroz medije

Sarajevo, 4. studeni 2008.
Rubriku uređuje dr.sc. Ivo Balukčić

Navještaj Riječi Božje kroz medije

Riječ Božju treba naviještati i kroz sve medije masovnog komuniciranja

Na završetku 12. Opće sinode biskupa u Rimu koja je održana od 5.-26. listopada 2008. na temu: Riječ Božja u životu i poslanju Crkve, objavljena je 'Poruka narodu Božjem'. Tekst pouke podijeljen je na četiri poglavlja: Glas Riječi: objava; Lice Riječi: Isus Krist, Kuća Riječi: Crkva i Putovi Riječi: poslanje (misije). „To su četiri puta koja nas od vječnoga i beskonačnoga vode do naših domova i gradova“ – rekao je na predstavljanu Poruke u Sinodskoj dvorani 24. listopada 2008., nadbiskup Gianfranco Ravasi, predsjednik Povjerenstva za poruku sa sinode.
U četvrtom dijelu ove poruke pod naslovom: Putovi Riječi: Poslanje, br. 11. govori o korištenju novih medijskih tehnologija kao današnjim putovima u širenju Riječi Božje u vrijeme globalnog komuniciranja s posebnom usmjerenošću na djecu i mlade. Sinoda je istaknula da putovi Riječi sada nisu samo putovi misionara, nisu samo oni koje mi kršćani trebamo prijeći svojim svjedočenjem, ulazeći u ulice naših gradova, nego su to također – a trebali bismo reći i „ponajviše“ – virtualni, informatički putovi. Riječ Božju treba naviještati i kroz sve medije masovnog komuniciranja, na poseban način preko televizije, kako bi mogla pokazati svu svoju snagu kroz bogatstvo svojih simbola, kroz njeno pripovijedanje koje sadrži duboku i univerzalnu poruku, a koja, iznad svega, čovječanstvu daje mogućnost odgovora na konačna i temeljna pitanja o životu, naglasio je nadbiskup Ravasi. Stoga u današnjem globalnom komuniciranju Kristov nalog iz Matejeva evanđelja: „Što vam kazujem u tami, to navješćujte na svjetlosti; što vam se šapće na uho, to propovijedajte na krovovima“, dobiva novo značenje, ističe se u poruci sa Sinode. Pod tim vidom važno je znati Božju riječ prilagoditi raznovrsnim medijskim jezicima komuniciranja ali tako da se ne izgubiti ništa bitno od sadržaja te same Božje riječi. Isus u svom naviještanju Božjeg kraljevstva ne govori ''iznad glava'' svoji sugovornika, praznim, apstraktnim i 'nebeskim jezikom', već ih osvaja polazeći upravo od zemlje kojom koračaju njihove noge, od svakodnevice, prema objavi kraljevstva nebeskog. Pod tim vidom karakteristična postaje scena iz Ivanova evanđelja: „Neki od njih htjedoše ga uhvatiti, ali nitko ne stavi ruke na njega. Dođoše dakle sluge svećeničkim glavarima i farizejima. Oni ih upitaše: zašto ga ne dovedoste? Sluge odgovoriše: ''Nikada čovjek nije tako govorio kao taj čovjek.“ (Iv 7, 44-46), naglašava se na završetku dijela sinodske poruke koja govori o naviještanju Božje riječi preko medija. 
Na tragu je to pastoralnoga naputaka Communio et progresio (Zajedništvo i napredak) izrađenog po nalogu Drugog vatikanskog sabora radi primjene dekreta o sredstvima društvenog priopćivanja Inter mirifica. U tom pastoralnom naputku Isus se naziva savršenim Navjestiteljem (Komunikatorom). „Dok je boravio među ljudima na zemlji Krist se očitovao kao savršeni Komunikator. Utjelovivši se, uzeo je na sebe narav onih koji su potom primili poruku što ju je propovijedao i riječju i svim svojim životom. Govorio je potpuno iznutra, iz svog naroda, navješćujući božansku poruku silno i ustrajno i svima bez razlike; a ipak se u svemu prilagođavao njihovu načinu govora i mišljenja, jer je govorio iz njihova stanja životnih prilika“ (br. CP11). Nadalje u istom broju ovaj pastoralni naputak tumači što bi s kršćanskog stajališta trebalo značiti komuniciranje, tko su posrednici, koji su načini i sredstva takvog komuniciranja. „Priopćivanje inače znači mnogo više od puke objave svojih misli ili naznaka vlastitih čuvstava; po svojoj dubljoj skrivenoj naravi, ono je darivanje sama sebe iz ljubavi; a Kristovo priopćivanje jest duh i život“, koje u Euharistiji dostiže vrhunski, najviši, najtješnji, najsavršeniji oblik zajedništva između Boga i čovjeka te zajedništva među ljudima. To se događa u Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu, jačanoj riječju i sakramentima gdje 'Duh sve obgrljuje'.

Karakteristike Isusova naviještanja - Isus savršeni navjestitelj

Evanđelista Luka predstavlja Isusa od njegovih mladenačkih dana (dvanaestogodišnji Isus u hramu, Lk 2, 46) kao onoga koji „sjedi među učiteljima, sluša ih i postavlja im pitanja. Raste u dobi i mudrosti i kada je došlo vrijeme izlaže svoju poruku kao radosnu vijest, preferirajući riječ kao sredstvo komuniciranja. (usp. Lk 4, 14-20). Matej ga predstavlja kao 'učitelja' od prvih redaka evanđelja. «Tada sjede i počete učiti narod» (Mt 5, 1-2). Za Ivana Isus je Riječ Božja koja se očitovala njegovu smrtnom tijelu. (usp. Iv 1, 14). U svom propovijedanju Isus djeluje, naviješta, dijalogizira, šuti. Pozoran je na okolnosti, razinu i različite načine i sredstva komuniciranja. Isus komunicira uobičajenim jezikom i različitim žanrovima: govori u parabolama mnoštvu, ali i kao čovjek od mudrosti raspravlja i diskutira nasuprot učitelja zakona, slijedeći pravila argumentacije svoga vremena.
U obraćanju mnoštvu i svojim učenicima Isus preferira pripovijedanje (narativni govor), a u parabolama ili polemički sa sugovornicima kao što su farizeji, učitelji zakona i saduceji. Isusova komunikacija je duboko dinamička i pokazuje najviše vrhunce novosti upravo u susretu s siromašnima, grešnicima i ženama, ondašnjim kategorijama osoba povezanim s marginama društvenog života. Njegova komunikacija usmjerena je neposredno na život sugovornika. Isus nije neki obični rabin koji tumači Pisma, on uči kao onaj koji ima vlast (Mk 1, 22). Za razliku od proroka, on ne izriče naprosto Božje proročanstvo, on obznanjuje: „A ja vam kažem... (Mt 5, 22.28.34.39..44). U tom pogledu Isus nau­čava s posebnom vlašću (Mt 13, 54), za razliku od pismoznanaca, koji se tako rado zaklanjaju iza autoriteta starine (Mt 7,29). Osim toga, njegova se nauka odlikuje novinom koja zapanjuje slušatelje (Mk 1,27; 11,18), bilo da je riječ o navješćivanju Kraljevstva ili o pravilima što ih daje za život. On govori samo ono što ga Otac uči (Iv 8, 28). Prema tome, prihvatiti njegovo nauča­vanje znači dati poučiti se od samoga Boga. A da se to postigne, potrebno je neko raspoloženje srca koje je sklono vršiti Božju volju (Iv 7,17). Potrebno je nešto još dub­lje: primiti onu nutarnju milost koja, pre­ma obećanju proroka, čini čovjeka poučljivim za Božje naučavanje (Iv 6,44 sl).
Važnost konteksta. Isus naučava u zbornicama (Mt 4,23) u hramu (Iv, 7,14), o blagdanima (Iv 8, 20) pa i svakodnevice (Mt 26, 55). Načini njegova naučavanja ne kidaju veza s načinima što su ih primjenjivali učitelji Izraela, s kojima se on u svojoj mladosti družio (Lk 2, 46), koje prigodice prima (Iv 3, 1 sl. 10) i koji mu u više navrata postavljaju pitanja (Mt 22, 16). Zato ga kao i njih oslovljavaju 'rabbi' , tj. 'Učitelju'. Njegov način naučavanja nije akademski, ne teži za tim da dostigne određeni kvantitativni rezultat da napuni glave slušatelja apstraktnim spoznajama, već teži da slijedi autentične težnje ljudskoga srca. Isus govori o Bogu koji je blizu, smislu ljudskog života, potrebi oslobođenja, siromaštvu i bogatstvu, radosti i žalosti. Razobličuje frustrirajuću ulogu zakona, kritizira autoritarizme, poziva na solidarnost
Metoda poučavanja. Za Isusa čovjek nije jedna praznina koju treba ispuniti sadržajem ili odrediti ponašanja, već je čovjek, za Isusa onaj koji po stvaranju u sebi nosi istinu. Zbog toga učenik je pozvan prije nego učiti, razmišljati i tražiti. Znak je takvog govora da Isus postavlja pitanja svojim sugovornicima na koja oni sami daju odgovore.
Ton s kojim govori je čvrst i pouzdan, ali nikad autoritaran. Njegova je riječ uvijek jasna, neposredna, ona koja objašnjava, oslobođena od dvosmislenosti. Ne plaši slušatelje pa i onda kada govori o nagradi i kazni. Isus je odvažan, prosvjetljujući, njegov stil je tipičan mudrosnom jeziku. On se često služi paradoksalnim izričajima: «Dakle, ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakome je danu dosta njegove muke» (Mt 6, 34). Parabole pokazuju kako Isus upotrebljava analogijski jezik, simbola, figura i metafora  Isus nas uči da Otac komunicira u Sinu svoju volju i šalje Duha Svetoga da bi osposobio svakog čovjeka u prihvaćanju i provođenju njegove volje. Različitost jezika nije više prepreka u komunikaciji, u odnosima, jer u Duhu Svetome dolazi ujedinjenje u jedan samo jezik, onaj ljubavi: ljubav Oca, manifestirana u Kristu umrlom i uskrslom i razlivena s Duhom Svetim, u ljudska srca.

Crkva i sredstva komuniciranja i evangelizacije

Prvi kršćani – apostoli, učenici, crkveni oci i generacije prvih obraćenika – nastoje slijediti što dosljednije primjer Isusa Krista. Temeljnu poruku – Krist je umro i uskrsnuo komuniciraju u prvom redu svojim životom. Govorno (oralno) svjedočenje (propovijedanje) nije jedino. Apostolske poslanice, Djela apostolska, Apokalipsa, i prije svega Evanđelja postaju pisana sredstva za prenošenje poruke spasenja. Nastavlja se tako starozavjetna tradicija pisanog komuniciranja. Prvi kršćani mogli su se služiti najstarijim sredstvima komuniciranja, kamenim pločama, kožom… ali pojava papira uvodi novu tradiciju komuniciranja koju Crkva neće nikada kroz svoju povijest napustiti. Može se reći kako je Crkva uvijek nastojala upotrebljavati nove tehnologije u svom poslanju. Ali osim što upotrebljavaju «novu tehnologiju» svoga vremena apostoli nastoje što bolje uklopiti kršćansku poruku i u kulturu svoga vrjemena (inkulturacija), nastojeći koristiti okolnosti, mjesta komuniciranja kao i način. Najbolji primjer tomu jest govor sv. Pavla na Areopagu. „Prolazeći vašim gradom i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je napisano: „Nepoznatom Bogu. Dakle, što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem. Bog Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo. (...) I zaključuje Pavao: „Budući da potječemo od Boga, ne smijemo držati da je Božanstvo slično zlatnoj, srebrenoj ili kamenoj stvari – tvorevini ljudskog umijeća i mašte.“ (Dj 17, 23-25. 29
Od Drugog vatikanskog sabora Katolička Crkva kroz svoje razne dokumente posebnu pozornost posvećuje medijima masovnog komuniciranja kao divnim Božjim darovima u kojima svoje mjesto treba naći Riječ Božja. Pape i biskupi kao pastiri i učitelji Božjeg naroda u ime Crkve objavili je tri temeljna koncilska i post-saborska dokumenta o sredstvima društvenog priopćivanja, četrdeset i dvije poruke papa za Svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja, kao i nekoliko pastoralnih naputaka o tim sredstvima. U tom kontekstu treba spomenuti i mnoge govore papa u raznim prigodama profesionalcima u medijima, posebno Ivan Pavla II. Ovome treba nadodati mnoge dokumente raznih biskupskih konferencija, te također mnoga pastoralna pisma pojedinih biskupa za Dan sredstava društvenog komuniciranja. Za ispravan pristup ovoj problematici treba imati u vidu i druge saborske i post-saborske dokumente koji spominju medije kao važne čimbenike u današnjem poslanju Crkve. Svi ti spomenuti dokumenti dobra su teoretska podloga da se ispravno, sustavno i odgovorno pristupi medijima kao divnim Božjim darovima u službi naviještanja Božje riječi. Nažalost, kako spomenu jedan od komunikologa crkvenih dokumenti često ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
S obzirom na odnos Crkve prema masmedijima, uočavaju tri tendencije: Na početku Crkva gleda na medije s nakanom da ih kontrolira i upotrebljava samo prema svijetu. S vremenom Crkva sve više koristi medije unutar sebe kao zajednice, u svom pastoralnom djelovanju, da bi u svom razmišljanju o medijima došla do toga da su masmediji temeljne forme društvenog suvremenog života, koje treba prožeti evanđeoskom porukom. Takav odnos prevladava u crkvenim dokumentima osobito nakon Drugog vatikanskog sabora.
Želeći upozoriti na važnost medija kardinal Carlo Maria Martini kao milanski nadbiskup dvije je pastoralne godine 1990. i 1991. u milanskoj nadbiskupiji posvetio sredstvima društvenog priopćivanja. Za tu prigodu napisao je dva pastirska pisma o odnosu Crkve prema medijima: 'Effata – Otvori' i 'Skut haljine'. Prisjećajući se nastanka tih pastirskih pisama kardinal je jednom prigodom rekao kako je dugo razmišljao i konzultira stručnjake o toj problematici ali i pojedine svećenike. Tako mi je jedan od mojih svećenika do čijega sam mišljenja puno držao, kad sam mu iznio namjeru da želim napisati pastoralne poslanice o sredstvima društvenog priopćivanja između ostalog rekao: ''Svakako naglasi da sve zlo dolazi od medija!'' Nisam imao namjeri intonirati svoje poslanice pod negativnim vidom, nego sam želio istaknuti više pozitivnu stranu. Razmišljajući dugo kako naći poveznicu sa Biblijom došle su na pamet one zgode iz Markova (7, 31-35) i Lukina (8, 42-48) evanđelja o Isusovu ozdravljenju gluhonijemoga i ženi koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja te koja se u mnoštvu koje se guralo oko Isus vjerujući da će biti uslišana ako se samo dotakne njegove haljine. U tim zgodama mogu se prepoznati današnje društvene zajednice, počevši od one obiteljske pa do najšire na svjetskoj razini, koje između ostaloga boluju i od gluhonijemosti, tj. nemogućnosti da se uspostavi ispravno komuniciranje. Masovni mediji, u različitosti svojih jezika (riječi, slike, zvukovi, geste, emocije…) mogu biti potencijalne tende, zastori, šatori, u kojima Riječ ne prezire boraviti, skut njegova ogrtača kroz koji može proći njegova spasiteljska moć. Kao što je skut Isusove haljine samo dio tkanine, koja je pomogla da se uspostavi kontakt između Isusa i bolesne žene, tako i mediji su sredstva ne cilj, instrumenti, koji mogu sakrivati ili otkrivati, priječiti ili omogućavati komunikaciju između osobe i osobe, ali i između čovjeka i Boga, naglasio je između ostaloga kardinal Martini.

Može se komunicirati samo ono što se vjeruje i živi

Jedan od velikih izazova koji se postavlja pred Crkvu danas: Kako evanđeoski naviještaj uklopiti u komunikativne izričaje i komunikacijska sredstva da sam naviještaj bude prihvatljiv današnjem čovjeku, a da s druge strane ne izgubi ništa od bitnoga što nam je ostavljeno kao poklad vjere od Krista, apostola i Crkve, kao jedna neophodna potreba svakom ljudskom srcu i u svim vremenima.
Kad se govori o korištenju medija u naviještanju Božje riječi treba imati u vidu činjenicu da su sredstva komuniciranja preoblikovala zemlju u «globalno selo». Svijet komunikacija je moderni Areopag. Sredstva komuniciranja dostigla su takav značaj da su za mnoge temeljni informativni i odgojni medij, vođa i nadahnuće za osobno, obiteljsko, društveno ponašanje. Iznad svega nove generacije rastu u svijetu obilježenim medijima. (Usp. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, Redemptoris missio, 37) A, Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu Naviještanje Evanđelja (Evangelli nuntiandi) nadodaje : „Neprijeporna važnost koju ima sadržaj evangelizacije nipošto nas ne smije omesti da shvatimo kolika je važnost njenih putova i sredstava. Uvijek je suvremeno pitanje 'kako evangelizirati jer se način evangelizacije mijenjaju prema različitim okolnostima vremena, mjesta, kulture i tako su, na neki način, izazov našoj sposobnosti otkrivanja i prilagođavanja. Posebno moramo nastojati mi pastiri u Crkvi da odvažno i mudro, potpuno vjerni sadržaju, pronalazimo najprilagođenije i najdjelotvorniji način za prenošenje evanđeoske poruke ljudima našeg vremena», naglasio je Papa Pavao VI.
Kad su u pitanju mediji i naviještanje Riječi Božje kao Radosne vijesti spasenja – evangelizacije, možemo govoriti o evangeliziranju sa sredstvima društvenog komuniciranja, evangelizirati samo komuniciranje, evangelizirati komuniciranjem. U stvarnosti radi se o tri perspektive s kojih gledamo isti objekt koji zahtijeva teorijsko razlikovanje ali i odgovarajuću primjenu u praksi.
Evangelizirati sa sredstvima društvenog priopćivanja znači upotrebljavati masmedije za prenošenje evanđeoske poruke i stoga kodificiranje ove poruke u jezik koji je tipičan za masmedije.
Evangelizirati komuniciranje znači po uzoru na Krista, činiti to na način da komuniciranje na svim razinama i na svaki način na koji se ostvaruje postaje povezano ljubavlju i kanal ljubavi koja u stvara zajedništva među osobama i osoba s Bogom.
Evangelizacija u komuniciranju znači obraćati se prije svega onima koji djeluju na ovom području da njihova djela budu u skladu sa njihovim kršćanskim bićem, da daju svjedočanstvo vjere u ovom području.
To nije uvijek lako ostvariti ali Crkva treba neprestano razmišljati o toj stvarnosti i želi pronalaziti prikladne načine i sredstva komuniciranja. ''Jer elektronska planetarna mreža može biti infrastruktura za zemaljske Agape. Siguran sam da novi načini shvaćanja su favorizirajući putokaz u spoznaji Boga. Siguran sam da strast za prenošenjem informacija je mogući smjerokaz za realiziranje « Svetog saveza »…. Vidim dobro i zlo koje razara svijet. Vidim dobro i znakove vremena koje proizvode snaga Božja. Nalazimo se danas između Babilona i Duhova, ali sam siguran da Duh je već prisutan: vjetar Duhova pobjeđuje.“ (P. Babin)
Uviđajući značaj sredstva društvenog priopćivanja u naviještanju Evanđelja već je Papa Pavao VI u enciklici Evangelli nuntiandi (Naviještanje Evanđelja br. 45.) napisao: « …Crkva bi se osjećala krivom pred svojim Gospodinom kad ne bi upotrebljava ta moćna sredstva koja ljudski um svakodnevno čini još savršenijim. Pomoću njih ona poruku koju čuva 'propovijeda na krovovima' (Usp. Mt 10,27; Lk 12,3). U tim sredstvima ona nalazi uspješan oblik suvremene propovjedaonice. Zahvaljujući njima ona je u stanju govoriti masama.“ Stoga se Crkva neprestano pita koji su najbolji načini za naviještanje Božje riječi današnjem čovjeku. Ivana Pavla II., kojega mnogi smatraju jednim od najvećih komunikatora današnjice, napisat će: «Uznemirenim srcima zbog opasnosti koje mogu proizvesti nove tehnologije ja kažem: ne bojte se. Ne ignorirajmo realnost u kojoj živimo, proniknimo tu realnost u njezinoj dubini. Pokušajmo u svijetlu vjere razlikovati autentične znakove vremena».

Bitne točke naviještanja Božje riječi 

Naviještanje Božje riječi ulazi s jedne strane u one komunikativne strukture koje čine dio ljudske realnosti, s druge strane pojavljuje se kao a-tipična komunikacija koja katkada ruši sva redovita pravila i principe komuniciranja u svakodnevnom životu. Naviještanje « Božje riječi», riječi koja da bi se prenijela čovjeku slijedi put utjelovljenja, ali koja ne može zbog toga biti svedena na čisto ljudska ograničenja. Taj put utjelovljenja kad je u pitanju naviještanje utjelovljene Riječi Božje u Isus Kristu  polazi od nesavršenosti i promjenljivosti ljudskog jezika (govora) koji se treba, s jedne strane neprestano pozivati na izvorno objavljenu Riječ u Svetom Pismu prenesenu kroz živu crkvenu tradiciju, a s druge strane navještaj treba biti uvijek novi u izričaju, a što znači pozorno slušati što nam Gospodin može sugerirati kroz znakove vremena te oblikovati jedan govor koji svi mogu razumjeti u naviještanju Dobre Vijesti, Radosne Vijesti»(…)

Riječ Božja se nameće snagom Istine koju ono saopćava 

Nije sposobnost jednog proizvoda ili bolje rečeno promidžba koja omogućuje da se realizira evangelizacijski proces, već je unutarnja snaga Istine. Nije ljudska vještina i savršenstvo sredstva koja se upotrebljavaju garancija rasta riječi Božje, već sama snaga Riječi koja postiže uspjeh. Evangelizacija je moguća samo ako je Bog dodijeli kao dar. Podsjetimo se kako spasenje nije proizvod ljudski već dar Božji. Blagovjesnik je u službi istine a ne vlasnik istine. Ovdje dobro dođe upozorenjeteologa Ratzingera svećenicima, ali se može primijeniti i na sve navjestitelje Božje riječi (đakone, redovnike, redovnice, liturgijske animatore, katehete). „Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega s on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.“ I drugo jednog vjernika laika: „Neki današnji teolozi toliko su često puta zaokupljeni nastojanjem da prilagode poruku naravi sredstva komuniciranja, da bi ih svijet razumio, postižu to da jezik, govor nadomješta realnost koju sredstvo treba prenijeti. Sredstvo uzurpira poruku, stil preuzima mjesto biti... Prilagođavajući se situaciji u današnjem svijetu, koju su kreirali masmediji, a u kojoj je biti viđen, tj. slika postala važnija od biti, prodati važnije od prodane stvari, tako često puta i teolog ere jet seta kada napokon uspije privući pozornost publike ne ma ništa novo ponuditi današnjem čovjeku koji je gladan i žedan vječnih vrjednota.

Naviještanje Božje Riječi treba prije svega činiti svjedočanstvom 

Isus nije ostavio iza sebe ništa napisano. Ostavio je zajednicu sastavljenu od nekoliko učenika koji su okupili druge učenike i tako kroz povijest. Kršćanstvo nije religija knjige, već je religija «zajednice», zajednice prožete ljubavlju Božjom, zajednice koja treba prenijeti i u svakodnevnom životu ovu ljubav ostvarivati kroz konkretna djela. Radosna Vijest nije skup spoznaja ili apstraktni istina (i ako u našem komunikativnom nastojanju mi želimo objektivizirati u spoznaji i istini) već je svjedočanstvo neizmjerne ljubavi prema svakoj osobi. Ljubav Božja u susretu s čovjekom. Ljubav toliko velika da preuzima vidljivi i konkretni oblik u Kristu i u njegovoj Crkvi. Današnji čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje (…) i ako sluša učitelje sluša ih jer su svjedoci». (EN 41) Kršćansko svjedočanstvo je prvi i nenadoknadivi oblik evangelizacije.

Upotreba sredstava društvenog priopćivanja u naviještanju božanske poruke ne može potpuno nadomjestiti kontakt osobe i osobe, koji ostaje nenadoknadiv i temeljan

Sredstva društvenog komuniciranja ne mogu nadomjestiti govorno propovijedanje, ali ga mogu podržavati. Radi se o kreiranju dinamičke strukture između evangelizacije preko neposrednog propovijedanja i evangelizacije preko masmedija, na način da poboljšavajući i preferirajući jednu, automatski se favorizira i poboljšava druga. Treba poznavati mogućnosti medija i upotrebljavati ih ali u isto vrijeme ne treba zaboraviti i njihove granice. Medij može olakšati ali nikako nadoknaditi čovjekovo djelovanje. Oni mogu pomoći na način da izazovu simpatiju, zanimanje, mogu predstaviti životna iskustva koja će zaokupiti pozornost, mogu biti kritički ispit savjesti, pripomoći da se osoba približi kršćanskoj zajednici... dakle, mogu biti potpora evangelizacijskom djelovanju. Osim toga istinska evangelizacija je proces koji se ne može činiti bez aktivnog sudjelovanja onoga koga se evangelizira. Komuniciranje vjere da bi se mogla istinski realizirati, treba biti dijaloška komunikacija, treba neprestano biti jedan obostrani rast između odašiljatelja poruke i primatelja. Kristovo Evanđelje susreće osobu kao pojedinca, ulazi u osobnu dimenziju, predlaže bogatstvo novog života, odgovara na probleme osobe pojedinačno. Ukoliko je proces, evangelizacija treba poštivati posebnosti svake osobe kojoj se obraća.  

Navještaj Božje riječi je bitno crkveno djelovanje 

Evangelizacija se može odvijati samo u skladu sa djelovanjem cijele Crkve. Crkva nije samo mjesto prenošenja vjere, tj. ona nije samo jednostavni prenositelj. Crkva vjerna Riječi je prije svega pozvana stvoriti ozračje 'religioznog slušanja' riječi, prepoznajući u njoj dar koji treba podijeliti sa svim ljudima. U slušanju Riječi i u molitvenoj otvorenosti srca proširuje se obećanje Duhova (usp. Dj 2,1-13) što omogućuje Crkvi da usvoji, pod vodstvom i neprestanim poticajima Duha Svetoga, jezike i životni stav (ponašanje) kako bi najbolje mogla odgovoriti svom poslanju naviještanja Božje riječi. Stoga «nijedan blagovjesnik nije potpuni gospodar u svom evanđeoskom djelovanju niti ima neograničenu vlast kojom bi raspolagao prema individualističkim mjerilima i pogledima već u zajedništvu s Crkvom i njezinim Pastirima» (EN 60). Zadaća je Crkve da čuva poklad vjere koji joj je povjerio Gospodin preko apostola: i ako preveden u različite jezike, ovaj sadržaj ne smije biti promijenjen; i ako je zaodjenut simbolima koji su vlastiti svakom pojedinom narodu, protumačen teološkim izrazima koji vode računa o raznim kulturama. (EN 65)

Navještaj Riječi Gospodnje ne uspješan je bez djelovanja Duha Svetoga 

Tehnike evangelizacije su dobre, ali nikada ne mogu biti tako savršene da nadoknade diskretnu akciju Duha. Također najbolja i najtemeljitija priprava blagovjesnika, ne izvodi ništa bez Njega, Duha.(EN 75) Duh je onaj koji animira život Crkve i On je dinamika milosti. Bez ove prisutnosti – djelo izvođeno od čovjeka je isprazno. On daje i izvodi karizme, da se prihvati duboko značenje evanđeoske poruke, koja dopušta povijesno utjelovljenje ove same poruke, koji dopušta proces čitanja znakova vremena. «Može se reći da je Duh Sveti prvotni – djelatnik evangelizacije; on je koji potiče u naviještanju Evanđelja i koji u intimi samosvijesti prihvaća ga i razumije riječ spasenja». (EN 75) 

Promjena mentaliteta i pastoralna obnova

Vođena Kristovim riječima «Idite po čitavom svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju» (Mk 16,15), «Crkva u sredstvima društvenog komuniciranja (medijima) vidi dragocjenu podršku u širenju Evanđelja i religioznih vrjednota, promicanju dijaloga ekumenske i međureligijske suradnje, kao i obranu onih temeljnih principa neophodnih u izgradnji društva koje će poštivati dostojanstvo ljudske osobe osjetljive na zajedničko dobro». Stoga Ivana Pavao II. u pastoralnom naputku ''Brzi razvoj'' pozivao je cijelu crkvenu zajednicu da vrjednuje te razborito i mudro koristi medije divne Božje darove i moćna sredstva u pastoralnom djelovanju. Mediji bi trebali biti uključeni u sve pastoralne akcije. Kod svih vjernika (laika, biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i svih kandidata za duhovni stalež) treba razvijati svijest o bitnosti sredstava društvenog priopćivanja kako bi se prešlo iz pasivnog konzumiranja u aktivno oblikovanje programa. To zahtijeva istinsko poznavanje ovih sredstava, svijest o njihovoj bitnosti, efikasnosti i potrebi u djelovanju Crkve, od najmanjih zajednica, preko župa, dekanata, biskupija, regija do Crkve u jednom narodu i na određenom teritoriju. Sve to uz pomoć trajne naobrazbe vjernika (pisati i govoriti o toj problematici, održavati konferencije, seminare, studije, okrugle stolove) i konkretnih ostvarenja kroz medije. Izboriti se svim zakonskim sredstvima za nazočnost u medijima te ponuditi navještaj Božje riječi na način koji će odgovarati stručnim zahtjevima medija.  
Pastoralna uputa Nadolaskom novog doba traži od biskupi da dadnu dužno prvenstvo sektoru medija vodeći računa o posebnim prilikama njihove nacije, njihova kraja i njihove biskupije. Ta se potreba jače osjeća osobito danas u vremenu globalnog komuniciranja ali i stoga što je Crkva, barem dijelom, manje ili više zanemarivala taj veliki suvremeni 'areopag' sredstava javnog priopćivanja. Kao što primjećuje Sveti Otac: ‘Prednost se daje općenito drugim sredstvima za naviještanje evanđelja i za odgoj, dok se sredstva javnog priopćivanja prepuštaju inicijativi pojedinaca, ili malenih skupina koje ulaze u pastoralno planiranje tek na sporedna vrata’. To treba izmijeniti.(Aetatis novae, 20; Usp. IVAN PAVAO II., Crkva u Europi, br. 63.)
Na konkretnom odgojnom planu, temeljno je pravilo ako se želi da poruka prijeđe od onoga koji naviješta ka onome kome se naviješta, trebala bi poruku prilagoditi: pojednostavniti, poosobiti, dramatizirati. Navjestitelj, odgojitelj, poučavatelj treba biti: kratak, jasan, konkretan, profesionalac riječi. Jezik koji se upotrebljava u naviještanju Evanđelja, treba biti razumljiv ljudima kojima se obraća. Također bi trebao znati kombinirati svoj navještaj s govorom slike, simbola, primjera, glazbe, svjedočanstva i raznih umjetničkih i medijskih izričaja «Zašto mnogi svećenici inzistiraju na propovijedi od 20 do 30 minuta da bi potom druge dijelove mise tako «zbrćkali» u nekoliko minuta. Tko se nije našao u crkvi s malo svijetla, na Misi bez ijedne pjesme i glazbe, s gestama koje nemaju nikakva dostojanstva, bez cvijeća, s toliko nerazumljivih riječi… na taj način kršćanska zajednica riskira da ne saopćava ništa ljudima današnjice, i ono što je još dramatičnije slabeći snagu Riječi Božjoj. I tako se trči u opasnost da se minira most u komuniciranju koji je kasnije vrlo teško rekonstruirati.» (T.LASCONI – G. Quaglini – C.Cibieni, L`arte del comunicare, Roma 1990, pp.27.28).
Pojednostavniti: biti konkretni i jasni. «Učiti pisati po zemlji», poput Isusa. Također i misterij, sa svim svojim dubinama, može biti izrečen s prihvatljivim riječima, koje izražavaju barem jedan njegov vid i upozoriti barem na njegovo bogatstvo smisla, ili bolje rečeno ako sredstvo izražavanja nije samo riječ napisana ili izgovorena, već onaj kanal komuniciranja koji se koristi svim bogatstvom razumijevanje i prenošenja (simbolima, slikama, emocijama, glazbom…) kao što su upravo masmediji. Treba dakle poznavati sredstva društvenog priopćivanja i njegove mogućnosti kako bi se mogao prenijeti misterij vjere
Personalizirati govor: Pravilo je ovo. Čovjeka zanima čovjek. Ako se želi prenijeti jedna ideja, trebalo bi to učiniti ne apstraktnim razmišljanjem, već preko konkretne osobe i njezinih životnih okolnosti. Današnjeg čovjeka više zanima iskustvo nego učeni govori. Izrazom personalizirati želi se reći osobno biti uveden u naviještaj, ponašati se u skladu s onim što se govori i preporučuje drugima. Naviještati se može samo ono što je postalo dio osobe, osobno iskustvo. Današnji čovjek treba jednostavni ton, kolokvijalni karakter. Tajna kršćanskog komuniciranja trebala bi dostići inteligenciju osjećanja, radovanja, trpljenja, jer srce u sebi ima razloge koji razum nikada ne poznaje, kaže jedna francuska izreka. Kultura osobnog odnosa nužna je kako bi kršćansko svjedočenje moglo privući drugoga na put vjere. Papa Benedikt XVI. upozorava vrlo jasno da “mi današnji kršćani moramo nastojati oko toga da naš pojam Boga ne ostaje izvan rasprave o čovjeku.“ Ljubav se komunicira samo ljubeći.
Dramatizirati poruku što će reći uklopiti u navještaj Božje riječi karakteristike drame, nužnosti, hitnosti skoro opasnosti kod slušatelja-sugovornika, kako bi se ovaj osobno osjetio pozvan, u svoj svojoj slobodi i odgovornosti. To ne bi trebala biti samo intelektualna opcija ili izbor bez posljedica, već njegova radost, sreća i njegova budućnost, smisao života i smrti, posljednja pitanja s kojima se treba susresti svaki čovjek. Isusov govor u parabolama je najočitiji primjer takvog govora. …idi i ti čini tako. Sredstva su priopćivanja prikladna za prenošenje pozitivnog iskustva obraćenja i proživljene vjere od stvarnih osoba s kojima se čovjek može poistovjetiti. 
 
 
Piše: dr. sc. Ivo Balukčić
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    4. lipanj 2020.

    A giugno il Papa chiede di pregare per tutti coloro che vivono delle difficoltà

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: