Izlaganje biskupa u miru mons. Ratka Perića

Na predstavljanju zbornika „Vrhbosanska mjesna Crkva i njezin kardinal“ povodom proslave obljetnica kardinala Vinka Puljića


Sarajevo,  Čet, 08. Listopad 2020.

Biskup u miru mons. Ratko Perić

Biskup u miru mons. Ratko Perić

U organizaciji Vrhbosanske nadbiskupije u srijedu, 7. listopada 2020. u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije predstavljen je zbornik radova pod naslovom „Vrhbosanska mjesna Crkva i njezin kardinal“ povodom proslave obljetnica kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog: 75 godina života, 50 godina svećeništva, 30 godina biskupstva i 25 godina kardinalske službe. Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski u miru mons. Ratko Perić ukratko je prikazao „235 stranica Zbornika od 6 auktora“.
 

Srdačne čestitke nadbiskupu Vinku na Srebrenoj proslavi kardinalata, na Bisernoj – 30. obljetnici biskupstva, na Zlatnoj 50. godišnjici svećeništva i na Platinskom jubileju ili 75. obljetnici zemaljskoga života. Meni je povjereno da 235 stranica Zbornika od 6 auktora zbijem na 4-5 stranica prikaza u 15 minuta. Ne bih - da sam strujni kompresor!
 
IVO TOMAŠEVIĆ, Kardinalovo pastoralno djelovanje od 1992. do 1996., str. 443-514 /70
Kroničar je svjedok prve ruke: pouzdan suradnik, strpljiv supatnik i siguran suputnik kroz 6 godina - predratnih, ratnih i poratnih – (1991.-1997.).
Program na ustoličenju 19. siječnja 1991.: „I ja, kao nadbiskup vrhbosanski želim sa svojim svećenicima i vjernicima istinovati u ljubavi, promičući rast Crkve te pridonoseći zajedničkom dobru svih građana Bosne i Hercegovine.“
Povezanost s klerom uključuje po sebi Papu, koji ga je 1994. kreirao kardinalom i od drugoga pokušaja, tek 1997., uspio doći u Sarajevo.
Uključuje biskupe Metropolije s kojima izdaje Okružnicu, kao i biskupe HBK. 
Što nada beznadnija, to veće predanje nadi i protiv nade. Za Uskrs 1993. piše kleru: „Stoga vas, braćo misnici, pozivam na biskupijsko svećeničko jedinstvo i … molim da kod vjernika podržavate nadu u povratak na vlastita ognjišta, makar povratak i ne izgledao moguć u neposrednoj budućnosti“ (str. 449).
Oštar osvrt na Daytonski sporazum. U čestitki za Božić 1995., zajedno s biskupom Sudarom, poručuje vjernicima: „Kako ne zaplakati sa stotinama tisuća naših vjernika i drugih nedužnih ljudi koji mir plaćaju gubitkom doma, rodnog kraja i domovine? Nama je uskraćeno pravo ostati svoji na svome i kao vjernici uzdizati Bogu molitve sa oltara u crkvama koje smo podizali s toliko ljubavi i odricanja u vremenima stalnog hrvanja između života i umiranja. Tako nas vihor ratnoga zla i težina njegova tereta najviše pogađa upravo na kraju rata, jer potkopava sva naša stradanja i stremljenja da ćemo se ipak vratiti tamo odakle smo nepravdom protjerani. No, braćo i sestre, ni u takvoj situaciji nema mjesta za beznađe i malodušje, nema mjesta za mržnju i proklinjanje, jer samo ako budemo ljubili i praštali bit ćemo pobjednici“ (str. 449-450).
Nadbiskup, odmah nakon ustoličenja, pohađa dekanate kojih je 13 u Nadbiskupiji. Dekani, župnici, narod - sv. Misa. Te godine Nadbiskup posjećuje još 60 župa za krizmu ili za patrona (str. 450-451). Istodobno pohađa franjevačke ustanove: Provincijalat, neke samostane, Teologiju u Sarajevu i Sjemenište u Visokom. Nisu izostali ni susreti u inozemstvu 1991., 1993. i 1995. sa svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije koji djeluju u Njemačkoj i u okolnim zemljama. G. 1995. pohađa Australiju gdje su djelovala petorica vrhbosanskih svećenika, kao i bosanske franjevce i druge hrvatske župe u toj zemlji (str. 452).  
Budući da je 1992. rat na pomolu, trojica religijskih predstavnika: nadbiskup Vinko, prof. Sulejman Čolaković i tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda dogovaraju se da se Bogu pomole za mir u Bosanskom Brodu. I Nadbiskup i Efendija mole u svojim bogomoljama, a Vladika nakon više pokušaja u Brodu i nekim okolnim parohijama tek u Derventi nalazi pravoslavnoga svećenika koji im tumači kakvo je stanje (str. 453-455).
Početkom travnja 1992. susreće se sa svoja 54 sjemeništarca koja iz Dubrovnika i Zadra prelaze u sigurniji Pazin.
Dok je bio u pohodu svojim svećenicima u Austriji, do njega dopiru dramatične vijesti iz Bijeljine, osobito iz Sarajeva koje je tih dana opkoljeno. Nadbiskup otkazuje sve susrete u Austriji i vraća se u Sarajevo. S mukom je propušten u Grad koji su „hermetički zatvorili sa svih strana“ (str. 457). I ta će blokada potrajati više od tri i pol godine. S terena stižu vijesti o bijegu vjernika iz svojih mjesta. Pastir čvrsto odlučuje ostati u Sarajevu i po cijenu života. 
U svibnju 1992. u Gučoj Gori čuje da su srpski oružnici fosfornim bombama raznijeli glavnu poštu u središtu Sarajeva: ugasilo se oko 40.000 telefonskih brojeva. 
Isusovci s Grbavice i Služavke Maloga Isusa iz Ljubljanske, nakon višemjesečne blokade, izlaze iz svojih kuća noseći samo ono što je moglo stati u transporter (str. 465).
U kolovozu 1992. Nadbiskup je s pratnjom u Posušju na sastanku s predsjednikom HZ Herceg-Bosne Matom Bobanom. Nakon trosatna razgovora Nadbiskup se vraća obeshrabren Bobanovim neuvažavanjem njegovih argumenata (str. 469). I u razgovoru sa svećenicima u pojedinim svojih dekanatima nailazi na različita politička stajališta.
Dana 13. rujna 1992. Nadbiskup izlazi iz opkoljena Sarajeva. Sutradan sudjeluje u ređenju biskupa koadjutora u Neumu – hvala mu na toj žrtvi! Pohađa više biskupa u Hrvatskoj i 18. rujna obradovan viješću da Dominikanci u Bolu mogu ugostiti Vrhbosansku bogosloviju, što se i dogodilo.
Život je u Sarajevu doslovno nemoguć. Polovicom studenoga 92. pohod župama četiriju dekanata, Bogosloviji na Bolu i Franjevačkoj teologiji u Samoboru. S Nuncijem Montalvom ulazi u Banju Luku. Prikazi izlazaka iz Sarajeva i ulazaka u grad Nadbiskupa i njegova tajnika više graniči s nevjerojatnošću nego sa stvarnošću.
Dok je čekao od međunarodnjaka dopuštenje da posjeti zenički kraj i zaustavi iseljenje Hrvata pod pritiskom muslimanskih postrojbi, „upravo za večerom, nadbiskupu Vinku i suradnicima doslovno je stao zalogaj u grlu prigodom udara prve granate koja je potresla cijelu građevinu“ Ordinarijata (str. 484). Prizor bolan do kosti Nadbiskupova susreta s oko 700 iseljenih vjernika u mirovnu bazu smještenu u okviru termoelektrane u Ćatićima pokraj Kaknja. Nadbiskupa kao vrhovni auktoritet poštuju, koliko-toliko, svi ratni sudionici, ali njegovi vjernici i svećenici nemaju isti tretman. Washingtonski sporazum iz ožujka 1994., koji zaustavlja sukob Armije i HVO-a, omogućuje veću komunikaciju u slobodnijim zonama Nadbiskupije: u Vitezu 29. svibnja 94. čak 814 krizmanika (str. 494). I slavlja sv. krizme u još 40 župa te godine. Nadbiskup, posjećujući župe, ne propušta susrete s civilnim vlastima, od općinskih do predsjedničkih, i iznosi jasnu poruku o zaštiti svojih vjernika.
U pastoralne akcije uključuje se mladi pomoćni biskup Pero Sudar, zaređen na Bogojavljenje 1994. u Sarajevu, koji u jesen 1994. otvara Školski centar u Gradu, a u planu su takvi Centri u Žepču, Travniku, Zenici, Tuzli. 
Nakon tolikih pohoda dekanatima i župama, kardinal organizira Prvi sabor svećenstva Vrhbosanske nadbiskupije u Visokom, 19. i 20. travnja 1995., gdje se okupljaju 122 svećenika, dijecezanska i franjevačka.
Izdaju se Smjernice: nisam ih uspio pročitati na predstavljanju:
- Katolička je Crkva u Bosnu usađena 15 stoljeća i nema razloga napuštati ovu zemlju i ne navješćivati Evanđelje.
- Bila su tolika progonstva i ratovi, pa se opet opstalo na ovome tlu.
- Evanđelje nas obvezuje da ga navješćujemo ne podlažući ljudskim planovima.
- Jedan je Prezbiterij: želi ostati i raditi za dobro katolika pod vodstvom Pastira.
- Centar je Sarajevo u koje se trebaju vratiti obje bogoslovije i poraditi da se formira KBF.
- Osuđuje se svaka politika koja bi radila nasilno na preseljenju pučanstva.
- Želi se opća obnova svega srušenoga, i tražit će se pomoć.
- Osnivat će se Katolički školski centri u skladu s europskim mjerilima.
- Rat je ostavio tragične posljedice i na moralnom planu, zato duhovna obnova.
Kada se ponadalo da će Daytonskim sporazumom početi vraćanje u domove, vidjelo se da je njime legaliziran progon i onemogućen povratak.
Kardinal u ožujku 96. posjećuje neke župe u Posavini: crkve maknute - ledina.
 
JOSIP KNEŽEVIĆ, Doprinos Vinka kardinala Puljića u formaciji svećeničkih kandidata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, str. 515-535 /20
Auktor, i sam rektor u Bogosloviji od 2014. do 2019., mogao je izbliza motriti Nadbiskupovu odgovornu zauzetost za formaciju kandidata na svećeništvo i u dvama malim Sjemeništima i u trima Bogoslovijama. Nadbiskup je proveo 9 svećeničkih godina (1978.-1987.) kao duhovnik u Zadarskom sjemeništu i više mjeseci kao vicerektor u Sarajevskoj bogosloviji 1990. Kao Kardinal nastojao je upriličiti i sudjelovati u raznim seminarima u funkciji odgoja i u Gradu i vani. Od 2014. ima ovdje i Centar za savjetovanje na psiho-duhovnoj razini.
Formacija obuhvaća i odgoj i izobrazbu, ovdje je više naglasak na odgoju. Postoji bitna razludžba između naravna zvanja, tj. svake ovozemne profesije, i nadnaravna poziva. Ovaj je poziv poseban Božji milostan zahvat u čovjekov život, i to od majčine utrobe. Taj se zov u osobnu životu razvija kao gorušičino zrno verući se kroz ovozemne mase i meribe. Formacija zvanja traje svega vijeka, od otkrivanja želje za svećeništvom u ministrantskim haljinama, u Sjemeništu na razini nemirnih mladićaka, u Bogosloviji u fazi ozbiljna dozrijevanja te kao svećenik, sve u skladu s udjelom u milosti Božjoj. Nije li trajna formacija, onda je frustracija (str. 522).
Formacija obuhvaća sva četiri vida kandidatova: ljudski, duhovni, intelektualni i pastoralni. Ljudskost je temelj. Duhovnost te uči da budeš otvoren svima. Teologija je u službi vjere. Pastoral te osposobljuje da budeš predvodnik stada. Nasuprot urođenu individualizmu - riječ je Kardinalova - stoji bratski osjećaj ili fraternitas, solidarnost, osobito prema nemoćnima i palima.
Tri su svećeničke službe za koje se pripravnik uvježbava: propovijedanje, posvećivanje i upravljanje. Dvije ga opasnosti čekaju: klerikalizam ili želja za gospodstvom nad stadom i demokratizam ili želja za izjednačenjem sa stadom.
Obitelji su prvo sjemenište molitve, sakramenata i discipline. Svete obitelji daju svete svećenike, navodi kardinal misao sv. Ivana XXIII., pape (str. 530).
 
DUBRAVKO TURALIJA, Obilježja propovjedničke besjede Vinka kardinala Puljića: riječi o sebi, za druge, str. 537-560 /23
Auktor je bio Kardinalov tajnik 2003.-2005. Svoj prikaz dijeli na 6 dijelova:
- Ekvilibristika ili retorika,gdje promatra propovjednikov karakter, raspoloženje i samu propovijed, zatim
- Struktura njegove propovjedničke djelatnosti
- Jezik njegovih propovijedi, koji „obiluje narječjima, dijalektima, mjesnim i
gradskim govorima te lokalnim žargonima“ (str. 551).
- Stil njegove propovjedničke djelatnosti, koji odiše „pučkom jednostavnošću i praktičnom pobožnošću“ sve s izborom riječi i njihovom rasporedbom u rečenici, s uporabom kolokvijalizama i stilskih figura, usporedaba i simbola.
- Prijedlozi i prilozi - „glede“, „po“, „upravo“, zato“ - svojim „ponavljanjem kose se s otmjenošću književnoga jezika i strukturom sintakse“ (str. 556).
- Dikcija i ton kardinalovih propovijedi obuhvaća prouku: ritma, tempa, melodioznosti, spuštanja i dizanja glasa.
Prikazivač zaključuje da su kardinalove propovijedi i autobiografske, i ne će se moći pisati njegov životopis bez uvida i u njegove propovijedi.
U studioznu članku čitatelj se probija između rijetko rabljena pojmovlja na ovom prostoru. Domaći se vjernik, bogoslov, svećenik samo može radovati - kao što se i sam iskreno radujem i od srca čestitam - čitajući gdje je sve auktor učio i kakve je studijske učinke polučio i kod kuće: u Dubrovniku počeo, u Pazinu nastavio, u Zadru maturirao; Bol, Sarajevo gdje je iz teologije diplomirao; zatim: u Rimu na Biblicumu na talijanskom magistrirao 2009., u Jeruzalemu studirao, u Ateni stekao diplomu III. stupnja klasičnoga grčkoga, u Washingtonu 2014. na engleskom doktorirao iz biblijskih znanosti, u Sarajevu 2016. promaknut u docenta pa u izvanredna profesora.
Rekao bih jednu-dvije pa i po cijenu da mi se zamjeri: Prvo, izvanredni profesor Staroga Zavjeta i hebrejskoga jezika Dubravko sigurno se osobno snalazi u tuđicama kao za stolom grožđa – osobito u grecizmima, latinizmima i hebraizmima. On bi mogao biti izvrstan promicatelj hrvatskoga pojmovnika u Sarajevu kada bi se odlučio da sve onakve tuđice prevede ili barem sažeto pretoči na hrvatski. Drugo, kardinal misli, govori i piše i „lokalnim žargonima“, kako veli auktor, usredotočujući se na Evanđelje i na konkretnu stvarnost svoje Nadbiskupije, sa svim njezinim stradanjima i nadanjima. On je pučki navjestitelj Kraljevstva nebeskoga, bez obzira na Aristotelove i Kvintilijanove Retorike. 
 
VJEKO EDUARD TOMIĆ, Interakcija nadbiskupa Puljića s redovnicima, s posebnim naglaskom na franjevce, str. 561-590 /29
Četiri su muške redovničke zajednice na području Kardinalove nadbiskupije: franjevci, isusovci, dominikanci i salezijanci. Oni ne ulaze u hijerarhijski vid Crkve, one apostolske, osim ako nisu pojedini redovnici ujedno i hijerarsi, ali ulaze u život jedne, svete i katoličke Crkve kao njezini punopravni članovi. Još je jedna razlika: dijecezanski je kler svjetovno svećenstvo a „kler dijeceze“ jesu svi svećenici na području i u službi biskupije. Jedni su na druge upućeni snagom svoje službe, odnosno karizme.
God. 1991. u Nadbiskupiji živi nešto više od 528 tisuća katolika raspoređenih u 13 dekanata i 141 župi. Te je godine u pastoralu i odgojnim zavodima bilo uključeno 316 svećenika, od kojih je 125 dijecezanskih, a 191 redovnički. Od svega broja redovnika, 186 franjevaca, 3 isusovca i 2 dominikovca.
God. 2018. broj katolika u dijecezi pada na 147.139 – 3 i pol puta manje; broj aktivnih dijecezanskih – na 123, u 144 župe, a broj redovnika – silazi na 183 svećenika i petoricu redovničke braće (str. 566-567).
Nema prigode, kada bi predstavljao svoju Nadbiskupiju pred bilom kime, da Kardinal ne istakne ulogu redovništva. Posebno se očitovao sudjelujući u Danu Bogu posvećenih osoba, na Svijećnicu, od 1997., kao i u Redovničkim danima.
Potiče osnivanje Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, 2000., Vijeće za redovništvo pri BK BiH 2007., i Zajedničke susrete biskupa i Viših poglavara i poglavarica godišnje jednom od 2009.
Dominikanci. U zeničkom Klopču ti su redovnici prisutni u župi Uzvišenja sv. Križa od 1975., a 2007. dovršena je župna crkva. Jedan redovnik.
Isusovci su prisutni u Bosni od 1881. Na Grbavici od 1979. Najprije s kapelicom i župnim stanom, a od 2019., nakon 40 godina borbe, također s posvećenom župnom crkvom sv. Ignacija. Doživljavali su miniranja, šikaniranja, progone. Nadbiskup je stalno u kontaktu s njima i pomaže im. Možda je ovdje auktor mogao dodati i isusovački udio u Bogosloviji s duhovnicima i na Teologiji s profesorima od 1972. sve do 2008. godine.
Salezijanci su nazočni u Žepču od 1995. Imaju Trgovačko-obrtničku školu i Opću gimnaziju s više od 300 učenika i 55 djelatnika u nastavi. Još se čeka da se dovrši Učenički dom. Kardinal je u stalnu kontaktu sa salezijancima promičući njihov udio u Crkvi, a oni vjerno odgovaraju potrebama radi kojih su i došli.
Franjevci, koji su na terenu BiH 7 stoljeća, imaju 13 samostana i 54 župe, Provincijalat, Teologiju u Sarajevu, Sjemenište u Visokom. I još popriličan broj raznih ustanova medijsko-pastoralnoga značaja: Svjetlo riječi, FIA, OFS, Frama, Studentski centar i dr. Župe: od 1991. do 2013. nadbiskup je osnovao 12 župa. Auktor se osvrće na četiri. Haljinići, utemeljeni 1977., s čime se franjevci do danas nisu pomirili niječući joj valjanost, opravdanost i pravičnost pri njezinu osnivanju (str. 585).
Selo Grebnice ima župu od 1992. sa župnikom franjevcem, i
Dobrinja u Sarajevu župa od 1997. sa župnikom franjevcem; 
Orašje župa od 2006. također sa župnikom franjevcem. 
Novo Selo – Balegovac župa nastala odvajanjem od više sela Gornje Dubice, povjerena dijecezanskom kleru. To je bio povod osnivanju paritetne Komisije koja je 2000. izradila Smjernice za razgraničenje novih župa.  
 
PAVO JURIŠIĆ, Svetački likovi Vrhbosanske Crkve, str. 591-636 /45
Auktor kaže da se mi u BiH nismo bavili procesima naših kandidata za čast oltara: iz neznanja, iz nemarnosti, zbog opsežna posla koji treba svakodnevno rješavati i zbog uzajamnih svađa, valjda tko je od nas veći ili najveći u očima ljudskim, a ne u očima Božjim. 
Uvodno navodi 82 franjevca svećenika, 5 novaka i 3 djevojke mučenice s područja BiH u vrijeme otomanske vlasti (1463.-1878.), a osobito iz 16. i 17. stoljeća. Mnoge spominje poimence, a druge samo brojem, oslanjajući se ponajviše na studije biskupa Marka Semrena.
Zahvaljujući sposobnim i voljnim ljudima na Vrhbosanskoj teologiji i u Franjevačkoj provinciji, Kardinal je otvorio i pratio četiri dijecezanska procesa za beatifikaciju.
Petar Barbarić. Kardinal, nakon našašća Petrova tijela u podrumu sjemeništa u Travniku 1998., ponovo otvara, tj. nastavlja dijecezanski proces započet 1943. o Petru Barbariću (1874.-1897.), mostarskom sjemeništarcu i potkraj života isusovačkom novaku. Dopunja ga i predaje na Kongregaciju za proglašenje svetaca 2007. Papa odobrava dekret o bogoobličnim krjepostima vjere, ufanja i ljubavi i o stožernim krjepostima razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti Sluge Božjega Petra koji se od 2015. naziva Venerabilis – Časni. Samo da nam je doživjeti njegovo priznato čudo, vidjeli bismo i njegov uspon na čast oltara kao blaženika.
Drinske mučenice – Pet časnih sestara Kćeriju Božje Ljubavi: s. Jula (48), Hrvatica, predstojnica, i četiri njezine susestre, Mađarica Bernadeta (29), Slovenke Antonija (36) i Krizina (56) i Austrijanka Berchmana (76) koja je usput odvedena preko Romanije i ubijena, a druge četiri 15. prosinca 1941. poskakale s prozora vojarne u Goraždu da izbjegnu silovanje, i potom gurnute u Drinu koja im je tijela odnijela prema Jadranskomu moru, a arkanđeli im uzeli duše u nebesku diku. Kardinal im otvara dijecezanski postupak 1999., predaje ga Svetoj Stolici 2002. i već 24. rujna 2011. proglašenje blaženima i mučenicama na stadionu Koševo u Sarajevu. Točno 70 godina nakon mučeničke smrti, 12 godina nakon otvaranja procesa. Ekspresno! Očito je bilo stalo, ne samo Kardinalu i svoj domaćoj Crkvi, nego i Svetoj Stolici da što prije dođe do proglašenja mučenicâ: radi promaknuća ovako junačkoga i svjedočkoga redovništva, bez obzira na svu ekumensku jeku; radi afirmacije multinacionalnoga katolištva i u jednome Redu i u ovoj zemlji koja je stoljećima višenacionalno živjela, micala se i bivovala, i da imamo na nebu zagovornice da iz ove zemlje ne bježimo od križeva koji rađaju vječnim urodom.  
Josip Stadler (1843.-1918.), 38 godina nadbiskup u Sarajevu, 84 godine nakon smrti otvara mu Kardinal dijecezanski postupak 2002. s postulatorom Pavom Jurišićem, uručuje spise Svetoj Stolici 2008., relator se kauze imenuje 2011. i, nakon izmoljena čuda, radosno iščekujemo dan njegova proglašenja blaženim.
Lovro Milanović (1777.-1803.), podrijetlom iz hercegovačke Gabele, član Bosne Srebrene, Kardinal mu, na molbu Provincije, otvara dijecezanski proces 2015. Pod vodstvom vicepostulatora fra Marijana Karaule skupljaju se povijesni dokazi o mučeništvu, koje je već po sebi čudo.
(Šimun Filipović /1732.- 1802./, član Bosne Srebrene, umro u Ripatransoneu u Italiji, gdje je živio u pokori i molitvi i umro na glasu svetosti 1802. Za njega je u Italiji pokrenut postupak za proglašenje blaženim, ali nije dovršen. O njemu se živo bavio fra Stjepan Pavić do 2017. I kauza je opet zamrla. Ono što bi don Pavo rekao: iz nemara!).
 
BRANE VRBIĆ, Kardinal i mediji, str. 637-673 /46
Kardinal je najotvoreniji u izravnoj komunikaciji, ne samo u Crkvi u BiH, nego i u Crkvi među Hrvatima. Medije nije ignorirao, niti ih se bojao sučeljujući se sa svim temama, držeći se Evanđelja i socijalna nauka Crkve.
Prva tema: kardinalovo stajalište o ratu na području BiH;
Druga: pogled na društvene i političke prilike te odnose u postdaytonskoj BiH;
Treća: ekumenski i međureligijski dijalog u BiH te
Četvrta: fenomen Međugorja.
Ekumenizam i međureligijski dijalog: Za Dnevni avaz o Božiću 2007. godine Nadbiskup kaže: „Nažalost dijalog često zašuti pred galamom jačega i manjka reciprociteta prava. Naše Međureligijsko vijeće je nešto učinilo, ali mi premalo razgovaramo o problemima. Što god je vruće, to u susretima izbjegavamo i tako guramo probleme umjesto da o njima otvoreno porazgovaramo… Premalo je općenito među ljudima komunikacije i dijaloga u kojemu će se poštovati i prihvaćati različitosti i upoznavati različitosti…“ (str. 662).
Osnovao agenciju KTA 1996., Katolički tjednik 2002. (prvi: 1922.-1945.).
Objavio Direktorij za sredstava društvenog priopćavanja, 2005.
 Kardinal je objavio 14 knjiga, neke su prevedene na engleski i na talijanski.
„O stradanjima s nadom“: misli - stajališta - poruke, Sarajevo, 1994..
 
- Suffering with Hope : appeals, addresses, interviews, Zagreb, 1995.
 
„O stradanjima s nadom II.“, Sarajevo, 1997.;
„Križni put“, Zagreb, 1997.
 
- Non cancellate l'uomo: un grido di speranza da Sarajevo, Rim, 1997.
- Per amore dell'uomo: testimone di pace a Sarajevo, Rim, 1999.
 
„Ne trnite svjetla“: izbor iz propovijedi, Sarajevo., 2005.;
„Pisma Mariji“, Sarajevo, 2009. KT, knjižica od 68 stranica;
„Pisma sv. Pavlu“, Sarajevo, 2009. Knjižica od 88 stranica;
„Cristiani a Sarajevo“, Roma, 2009.;
„Kardinal od Vrhbosne“, Zagreb, 2010.;
„Moje prve konklave“, Sarajevo, 2005.;
 „Moje druge konklave“, Sarajevo, 2013.;
„Iz župnikove torbe“, KT, 54 priče, 1990 str. Sarajevo, 2016.;
„Odsjev ljubavi“, propovijedi, Sarajevo, 2017.;
„Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti: izabrane propovijedi prigodom 25-te obljetnice (1991.-2016.) biskupskog ređenja Vinka kard. Puljića, nadbiskupa, Sarajevo, 2016.;
„Kronike kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije“, 1-3, 2018.

 

Zaključak. Vinka je Sveta Stolica od seoskoga župnika uzdigla do kardinala Svete Rimske Crkve. Sa zadaćom je rastao i nastojao odgovoriti povjerenim službama. Rat je proizveo tragične posljedice po vjernike, protiv čega se kardinal snažno odupirao glasom vjere, nade i ljubavi. Politički moćnici, domaći i međunarodni, dokazuju da se svijet može graditi i na nepravdi i laži, kardinal dokazuje da je Evanđelje jače od bilo kakva ustava, da je Križ Isusov konačan pobjednik unatoč svim prividnim uspjesima ovozemnih gospodara. Bog mu daje milost da u jednome danu slavi četiri značajna jubileja. Sretno i s blagoslovom! 

Đakonsko ređenje na Prvu nedjelju došašća

Sarajevo,  Ned, 29. Stu. 2020.

Đakonsko ređenje na Prvu nedjelju došašća

U sarajevskoj katedrali, kardinal Puljić će za đakone će zarediti četvoricu bogoslova, a na Franjevačkoj teologiji nadbiskup Vukšić za đakone će zarediti devet franjevačkih bogoslova

Zavjetna Misa u Koraću

Koraće,  Ned, 15. Stu. 2020.

Zavjetna Misa u Koraću

Mlada nedjelja na Plehanu

Plehan,  Ned, 15. Stu. 2020.

Mlada nedjelja na Plehanu

Blagdan sv. Nikole Tavelića u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod,  Sub, 14. Stu. 2020.

Blagdan sv. Nikole Tavelića u Slavonskom Brodu

Novi mandat dosadašnjem ravnatelju Caritasa BiH

Sarajevo,  Uto, 24. Stu. 2020.

Novi mandat dosadašnjem ravnatelju Caritasa BiH

Na službu ravnatelja Caritasa BiH na novi mandat od pet godina imenovan je dosadašnji ravnatelj, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije mons. mr. sc. Tomo Knežević

Dar Caritasa Srbije KBC-u Zvezdara

Beograd,  Uto, 24. Stu. 2020.

Dar Caritasa Srbije KBC-u Zvezdara

U prostorijama Caritasa Srbije, 23. studenoga Kliničkom bolničkom centru Zvezdara uručena je donacija u medicinskoj opremi vrijednoj više od 27.000 eura

Međunarodni online susret - Od Paname do Lisabona

Vatikan,  Uto, 24. Stu. 2020.

Međunarodni online susret - Od Paname do Lisabona

Na međunarodnom online susretu sudjelovala je predstavnica Ureda za mlade Biskupske konferencije BiH, Minja Todorović

Gospa od Zdravlja proslavljena u župama Sućuraj i Gdinj

Sućuraj/Gdinj,  Uto, 24. Stu. 2020.

Gospa od Zdravlja proslavljena u župama Sućuraj i Gdinj

Misno slavlje u Sućurju predvodio je župnik fra Stipo Marčinković, a u Gdinju župnik fra Mario Divković