Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misnom slavlju uoči Dana posvećenog života

Nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u ponedjeljak, 1. veljače 2020. u katedrali Presvetog Srca Isusova, uoči blagdana Svijećnice – Prikazanja Gospodinova kada Crkva slavi i Dan posvećenog života. Propovijed nadbiskup Vukšića pod naslovom: „Po vjeri rasti u kristolikoj duhovnosti i djelovanju“, a na temelju misnog čitanja iz Poslanice Hebrejima 11,32-40, prenosimo u cijelosti:

Poštovani i dragi redovnici i redovnice!

Prvo čitanje iz Svetoga Pisma, koje je maloprije naviješteno, i koje neka bude polazište za ovo razmišljanje, dio je širega poglavlja naslovljenoga „Vjera i ustrajnost“. Preuzeto je iz Poslanice Hebrejima, kojom se sveti pisac obratio onom dijelu prvih kršćana, koji su bili pridošli iz židovstva. Podržava ih u njihovu opredjeljenju za Krista, poučava ih u jasnoći vjere, sokoli ih pred iskušenjima i potiče na ustrajnost. Pri tomu se, upravo u dijelu iz kojega je preuzet naviješteni odlomak, poziva na primjere velikih likova iz prošlosti izabranoga naroda koji su, s povjerenjem u Gospodina, vjerom, koju su ispovijedali, činili velika djela i vjerom postali dostojni poštovanja i primjeri za nasljedovanje. I da mu misao ne bude samo opća, sveti pisac podsjeća na brojna imena povijesnih likova i ističe njihovu vjeru, što u skraćenom obliku izgleda ovako: „Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu… Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti… Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo predano sagradi … Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se… Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć… Vjerom Abraham, kušan, prikaza… Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi… Vjerom Josip na umoru napomenu… Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi… Vjerom prođoše Crvenim morem… Vjerom zidine jerihonske padoše… Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade…“ (Heb 11,4-31). I tu počinje naviješteni odlomak.

Pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa

Svjestan da je takvih primjera vrlo mnogo, nastavlja pisac ove Poslanice: „I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano“ (Heb 11,32-33).

Sveti pisac podsjeća da primjeri i vjera velikih likova iz Staroga Zavjeta, koji jesu svjedoci vjere, ipak nisu za kršćane vrhunac vjere jer, sada kad su kršćani, postoji nešto još bolje. Zato zaključuje: „I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano, jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva“ (Heb 11,39-40). I odmah potom, tumačeći što je to bolje, dodaje: „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom“ (Heb 12,1-3)

Pisac ove Poslanice pred oči svojih čitatelja, koji su naviknuti na čitanje Staroga Zavjeta, kao u nekoj zamišljenoj procesiji, donosi seriju osoba i njihovih djela kako bi pokazao – i to je njegova osnovna nakana – da u svima njima, kao i u svakom pojedinom, treba uočiti da je vjera njihov osnovni stav. I da su se njihova izvanredna djela rodila iz njihove vjere. Te da su oni tim djelima posvjedočili svoju vjeru.

A koja je osnovna svrha spominjanja svih tih likova i njihove vjere? Tu svrhu nalazimo u poticaju kršćanima prve generacije koje se, međutim, jednako odnosi i na nas. To jest da i mi, „okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje“. Da još više upremo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji sjedi s desna prijestolja Božjega i da, iako ponekada premoreni, ne klonemo duhom.

Sveti pisac kao da je u svoje vrijeme želio reći: kad su vjernici Staroga Zavjeta bili tako snažni u vjeri, a da nisu imali Kristova primjera, to isto se s pravom još više očekuje od vjernika Novoga Zavjeta. A danas, toliko stoljeća nakon Krista, znademo da je velik broj kršćana, na raznim stranama po svijetu i u raznim vremenima i okolnostima, pokazao još veći stupanj vjere. Oni su svjedoci kršćanske vjere, a među njima posebice mučenici i sveci.

Mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka

Pozvani smo slijediti Krista i nasljedovati primjere vjere velikih likova kršćanstva. Stoga bi sveti pisac i danas ponovio: „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo.“

Dok večeras, uoči Dana Bogu posvećenoga života, zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar Crkvi i ljudskom rodu, znademo da se samo vjerom može provoditi život kojega se darovalo Bogu. U tom smislu mogli bismo parafrazirati pisca Poslanice Hebrejima. I kazati da su apostoli vjerom pošli za Isusom i pobijedili strah. Sveti Ignacije i Polikarp su vjerom svjedočili pred divljim životinjama i na lomači. Sveti Antun i Pahomije su vjerom slijedili Isusov primjer te pošli za samotnjacima i oblikovali njihovu duhovnost. Sveti Bazilije i Grgur Nazijanski su vjerom utemeljili monaštvo u zajednicama. Sveti Benedikt je vjerom nadahnjivao svoj rad i molitvu. Sveti Augustin je vjerom pobijedio slabosti, navješćivao obraćenje i poticao druge. Svi su oni, i toliki drugi, vjerom služili Bogu, svjedočili pred ljudima i činili dobro braći i sestrama i svakom Božjem stvorenju.

I što još da kažem? – sad bi rekao sveti pisac. I nastavio bi vjerojatno na jednak način kao nekada: Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Franji, Dominiku, Vinku, Klari, Lujzi, Josipu, Franciski, Mariji Tereziji i drugim osnivačima zajednica, iz kojih su večeras u sarajevskoj katedrali okupljene osobe što su svoj život posvetile Bogu.

Vaši utemeljitelji su odjelotvorili pravednost i zadobili obećano! – da još jednom posudimo riječi i misao Poslanice Hebrejima. Oni su vjerom slijedili Kristove savjete neporočnosti, siromaštva i posluha. Pretvorili su ih u svoje osobne zavjete i pravilo života. Sveti Franjo je tom vjerom zadobio znakove Isusovih rana i toj vjeri okuplja brojne sljedbenike. Sveti Dominik je tom vjerom hranio svoje propovijedanje i širio obraćenje. Tom vjerom je sveta Klara voljela Isusa i ljude. Tom vjerom je sveti Vinko liječio one koje drugi nisu htjeli ili mogli. I tako redom sve do posljednjega: tom vjerom, tim evanđeoskim savjetima, tim osobnim zavjetima i pravilima.

Življenje evanđeoskih savjeta jedna je vrsta duhovne pričesti

Savjeti iz Evanđelja, koje se u zajednicama ili na neki drugi način prihvaća, utemeljeni su na riječima, djelovanju i primjeru Isusa Krista. Preporučili su ih apostoli, crkveni oci, crkveni učitelji, sveci i mučenici. To potvrđuje božansko podrijetlo života prema evanđeoskim savjetima i istovremeno je osnov redovničke crkvenosti. Njihovo prihvaćanje i življenje jedna je vrsta duhovne pričesti, u mjeri u kojoj, po njihovu ostvarenju, osoba postaje slična Kristu neporočnom, siromašnom i poslušnom. Oni su, međutim, „božanski dar koji je Crkva primila od svojega Go­spodina i koji njegovom milošću uvijek čuva“ (Lumen Gentium, 44). Njih Kristovi vjernici, dakle, samo od Crkve mogu dobiti, u Crkvi ih primaju i u Crkvi žive. A „kako, pak, evanđeoski savjeti, po ljubavi kojoj vode na poseban način povezuju svoje pristalice s Crkvom i njezinim otajstvom, njihov duhovni život također mora biti posvećen dobru čitave Crkve. Odatle proizlazi dužnost da se svim silama i u skladu s oblikom vlastitoga poziva, bilo molitvom bilo također djelotvornim zalaganjem, radi na ukorjenjivanju i jačanju Kristova kraljevstva u dušama te na njegovu širenju na sve strane. Radi toga Crkva štiti i njeguje značaj koji je vlastit različitim redovničkim ustanovama“ (Lumen Gentium, 44).

Poštovani i dragi redovnici i redovnice, po zagovoru svojih utemeljitelja i utemeljiteljica, trudite se svakim danom biti sve sličniji Isusu Kristu. I njihovim zagovorom, po vjeri rastite u kristolikoj duhovnosti kako bi po vama i vašem djelovanju nastavili govoriti i činiti vaši pokojni osnivači. Jer, osim radi vlastitoga posvećenja koje ste izabrali ostvarivati po uzoru na svoje utemeljitelje, vi postojite i radi toga da vaši utemeljitelji po vama nastave svjedočiti, propovijedati i činiti i da budu naviještane njihove karizme, dobrota i svetost. To ste posvema slobodno izabrali. I neka se stalno i sretno ostvaruje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. (kta)

Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misnom slavlju uoči Dana posvećenog života - Audio snimak: