Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 25. studenoga 2020.

Biblijsko čitanje: Dj 4, 23-24.29.31


Vatikan,  Sri, 25. Studeni 2020.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prvi koraci Crkve u svijetu odvijali su se u ritmu molitve. Apostolski spisi i velika naracija Djela apostolskih dočaravaju nam sliku Crkve na putu, djelatne Crkve, koja u molitvenim sastancima nalazi temelj i poticaj za apostolsko djelovanje. Slika prve zajednice u Jeruzalemu je referentna točka za sva druga kršćanska iskustva. U knjizi Djela apostolska Luka piše: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (2, 42). Zajednica postojana u molitvi.

Ovdje nalazimo četiri bitne značajke crkvenog života: prva je slušanje učenja apostolâ, druga čuvanje uzajamnog zajedništva, treća lomljenje kruha, a četvrta molitva. One nam dozivaju u pamet da sam život Crkve ima smisla ako ona ostane čvrsto sjedinjena s Kristom, to jest u zajedništvu, u njegovoj Riječi, u euharistiji i molitvi. To je način na koji se mi sjedinjujemo s Kristom. Propovijedanje i kateheza svjedoče Učiteljeve riječi i djela; stalno traženje bratskog zajedništva čuva nas od egoizama i partikularizama; lomljenje kruha ostvaruje sakrament Isusove prisutnosti u našoj sredini: on neće biti nikada odsutan, u euharistiji je upravo On. On živi i hodi s nama. I, na kraju, molitva, koja je prostor dijaloga s Ocem, po Kristu u Duhu Svetomu.

Sve ono što u Crkvi raste izvan tih „koordinata“ je bez temelja. Da bismo prosudili neku situaciju moramo se zapitati kako, u toj situaciji, stojimo s te četiri koordinate: propovijedanje, stalno traženje bratskog zajedništva – ljubav, lomljenje kruha – to jest euharistijski život – i molitva. Svaku se situaciju treba prosuditi u svjetlu tih četiriju koordinata. Ono što ne ulazi u te koordinate lišeno je crkvenosti, nije crkveno. Bog je taj koji čini Crkvu, a ne bučna djela. Crkva nije tržište; Crkva nije skupina poduzetnika koji se upuštaju u novi pothvat. Crkva je djelo Duha Svetoga, kojeg nam je Isus poslao da nas okupi. Crkva je upravo djelo Duha u kršćanskoj zajednici, u zajedničkom životu, u euharistiji, u molitvi, uvijek. I sve ono što izlazi izvan tih koordinata je lišeno temelja, to je poput neke kuće sagrađene na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Bog je taj koji čini Crkvu, a ne bučna djela. Isusova riječ ispunjava smislom naše napore. Budućnost svijeta se izgrađuje u poniznosti.

Ponekad me obuzme silna žalost kad vidim neku zajednicu koja, s dobrom voljom, krene krivim putem jer misli da Crkvu čine skupovi, kao da je to politička stranka: većina, manjina, što misli ovaj, što misli onaj… „To je kao neka sinoda, sinodski put kojim nam je ići“. A ja se zapitam: gdje je Duh Sveti? Gdje je molitva? Gdje je zajednička ljubav? Gdje je euharistija? Bez te četiri koordinate Crkva postaje ljudsko društvo, politička stranka – većina, manjina –, promjene se poduzimaju kao da je to neko poduzeće, za većinu ili manjinu… Ali nema Duha Svetoga. A prisutnost Duha Svetoga je zajamčena upravo s te četiri koordinate. Da bismo ocijenili je li neka situacija crkvena ili ne moramo se zapitati postoje li te četiri koordinate: zajednički život, molitva, euharistija… [propovijedanje], kako se život odvija u te četiri koordinate. Ako nema toga, nema Duha, a ako nema Duha mi ćemo biti lijepa humanitarna udruga, dobrotvorna udruga, pa i, nazovimo to tako, crkvena stranka, ali nema Crkve. I zato Crkva ne može rasti zbog tih stvari: ona ne raste po prozelitizmu, kao svako poduzeće, ona raste po privlačnosti. A otkud ta privlačnost? Od Duha Svetoga. Ne zaboravimo nikad ove riječi Benedikta XVI.: „Crkva ne raste po prozelitizmu nego po privlačnosti“. Gdje nema Duha Svetoga, koji je onaj koji privlači Isusu, tamo nema Crkve. Postoji, istina, lijepi klub prijatelja s dobrim namjerama, ali nema Crkve, nema sinodalnosti.

Čitajući Djela apostolska otkrivamo, dakle, kako su moćni pokretač evangelizacije bili molitveni sastanci, gdje oni koji na njima sudjeluju izravno doživljavaju Isusovu prisutnost i dodir Duha. Članovi prve zajednice – ali to vrijedi uvijek, pa i za nas danas – shvaćaju da povijest susreta s Isusom nije završila u trenutku uzašašća, nego se nastavlja u njihovu životu. Dok pripovijedaju o onome što je rekao i činio Gospodin – slušanje Riječi –, dok mole da uđu u zajedništvo s njim, sve postaje živo. Molitva ulijeva svijetlost i toplinu: darom Duha u njima se rađa gorljivost.

U vezi s tim u Katekizmu postoji vrlo jezgrovit izraz, a glasi ovako: „Duh Sveti […] Crkvu u molitvi podsjeća na Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu u životu, u sakramentima i u poslanju njegove Crkve“ (br. 2625). To je djelo Duha u Crkvi: podsjećati na Isusa. Sâm Isus je to rekao: on će vas poučavati i dozivati vam u pamet. Poslanje je ovo: podsjećati na Isusa, ali ne kao neka vježba pamćenja. Kršćani, dok kroče putovima poslanja, podsjećaju na Isusa dok ga čine iznova prisutnim; i od njega, od njegova Duha, dobivaju poticaj da idu, da naviještaju, da služe. U molitvi kršćanin uranja u otajstvo Boga koji ljubi svakoga čovjeka, onoga Boga koji želi da se evanđelje navijesti svima. Bog je Bog za sve, a u Isusu svaki zid podjele je jednom zasvagda srušen: kao što kaže sveti Pavao, On je naš mir, to jest onaj „koji od dvoga učini jedno“ (Ef 2, 14). Isus je tvorac jedinstva.

Tako se život prve Crkve odvija u ritmu stalnih slavlja, okupljanja, molitava, bilo zajedničkih bilo osobnih, koji se nižu jedni za drugim. A Duh je taj koji daje snagu propovjednicima koji kreću na put i koji iz ljubavi prema Isusu plove morima, izlažu se opasnostima, izvrgavaju poniženjima.

Bog daruje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega vjernikova života. Prvi kršćani u molitvi, ali i mi koji dolazimo nekoliko stoljeća kasnije, svi živimo isto iskustvo. Duh oživljava sve. A svaki kršćanin koji se ne boji posvetiti vrijeme molitvi može ponoviti s apostolom Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Molitva ti upravo to doziva u svijest. Samo u tišini klanjanja doživljava se svu istinu tih riječi. Moramo iznova vratiti osjećaj za klanjanje. Klanjati se, klanjati se Bogu, klanjati se Isusu, klanjati se Duhu. Otac, Sin i Duh: klanjati se. U tišini. Molitva klanjanja je molitva koja nam daje upoznati Boga kao početak i svršetak čitave povijesti. A ta molitva je živi oganj Duha koji daje snagu svjedočenju i poslanju. Hvala.

(kta/ika)

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Busovača,  Sub, 23. Sij. 2021.

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Nakon ugradnje prva tri vitraja na pročelju crkve (Sv. Nikola Tavelić, Sv. Franjo Asiški i Sv. Anto Padovanski), postavljeno je i ostalih devet.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Papa: Valja ispričati istinski život, izići i susresti ljude

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Imunizacija je opće dobro za sve; valja izbjeći zakašnjenja posebno u siromašnim zemljama.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Zagreb,  Sub, 23. Sij. 2021.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Podregija Južne i Zapadne Europe te Srednjoeuropska podregija Katoličke biblijske federacije organizirala je 22. siječnja telekonferenciju o temi „Svjedočenje Evanđelja za život svih".