Biblijski komentar misnih čitanja u godini A

Vjernička hrana na životnom putovanju

Svetkovina presvetoga tijela i krvi Kristove:


Uto, 06. Listopad 2020.

Iz povijesti ovog blagdana podsjetimo se da je u Evropi srednjeg vijeka prevladao običaj pričešćivanja samo pod jednom prilikom, tj. posvećenim kruhom. U takvim prilikama rasla je vjera u punu prisutnost Krista pod prilikama kruha, također i nakon završenoga euharistijskog slavlja, u posvećenim hostijama koje su se čuvale za pričest bolesnika i za molitve vjernika u crkvama. Neposredan povod uvođenju blagdana bili su mistični doživljaji redovnice sv. Julijane iz Liegea (1192-1258). Godine 1209. imala je viđenja na temelju kojih je razumjela da Bog traži uvođenje posebnog blagdana tijela Kristova u liturgijsku godinu.
Biskup Liegea uveo je 1246. takav blagdan u svoju biskupiju, a papa Urban IV. - koji je prije izbora na papinsku službu bio arhiđakon u Liegeu - uveo ga je 1264. za opću Crkvu. Heretičko učenje engleskog svećenika Johna Wycliffa ( +1384) te kasnije Martina Luthera (1483-1546) o euharistiji pridonijelo je širenju euharistijskih procesija kod katolika u znak vjere u Kristovu zbiljsku prisutnost pod euharistijskim prilikama.
Saborska reforma donijela je za ovaj blagdan nova misna čitanja kroz tri liturgijske godine te još jedno predslovlje euharistije u kojoj je istaknuto da je euharistija ne samo žrtva novoga Saveza nego i sakrament crkvenog jedinstva te gozba naroda Božjega.
U ovoj liturgijskoj godini za prvo čitanje imamo odlomak iz Ponovljenog zakona u kojem Mojsije podsjeća sunarodnjake kako ih je Bog hranio u vrijeme hoda kroz pustinju. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Korinćanima o kršćanskoj svetoj gozbi sa središnjim obredom "blagoslivljanja čaše" i "lomljenja kruha". Za evanđelje imamo dio Isusova govora o kruhu života, koji je on sam: tko od tog kruha jede, ima život vječni već sada.
Na temelju ovih čitanja želimo u ovoj godini doživjeti euharistiju kao vjerničku hranu na životnom putovanju. Službena teologija zove "popudbinom" pričest koju Crkva daje vjernicima na samrti. Međutim i kad smo zdravi te dok obavljamo svoje ljudske i zemaljske dužnosti redovno slavimo euharistiju kao kršćansku žrtvu i gozbu na kojoj se krijepimo Kristovim tijelom. Time dobivamo duhovnu hranu da kao putujući narod Božji vršimo svoje zajedničko i pojedinačno poslanje među narodima svijeta. Procesija koju zasad obavljamo u crkvi ili oko crkve neka nas podsjeća da smo putnici udruženi u Crkvu i potrebni duhovne hrane na svome vjerničkom putovanju.

Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te u pustinji hranio manom (Pnz 8, 2-3. 14b-16a)

Ponovljeni zakon sadrži Mojsijeve govore s propisima o štovanju jednog Boga, povezanosti Židova u jedan saveznički narod i bogoštovlju u jednom središnjem svetištu tog naroda. Iz govora se vidi povijesni razmak između Mojsija, koji je živio oko 1250. pr. Kr., i književne formulacije ovih zakonskih odredaba, jer se između redaka naslućuje da su Židovi već u obećanoj zemlji, doživjeli mnoge nacionalne nesreće zato što nisu obdržavali Božje zapovijedi i spremni su se vratiti prihvaćenim obvezama Saveza s Bogom i međusobno.
Ovaj odlomak dio je drugog Mojsijeva govora u kojem na temelju primjera iz prošlosti Izraelci bivaju potaknuti na vršenje Božjih zapovijedi. Sjećajući se Božjih zahvata u vremenu prolaza kroz pustinju, Izraelci su trebali izbjegavati pogansko praznovjerje i poganski nemoral u zemlji obećanja, a poganski su običaji bili to zavodljiviji što su starosjedioci kao narod bili razvijeniji od doseljenih Izraelaca, osobito Filistejci. "Sjećaj se svoga puta" (r. 2). Glavni spomen na put iz ropstva u slobodu bila je Pasha. Izraelci , su se tako sjećali izbavljenja da su u trenutku slavljenja tog ' svoga blagdana blagoslivljali Boga za tadašnji dar slobode i saveza. Zato ovo "sjećanje" znači uprisutnjivanje, novo posvješćenje plodova Božje intervencije. Na putu kroz pustinju Izraelci su bili "kušani", tj. doživjeli su i zborno prihvatili svoju ovisnost o Bogu.
Kroz četrdeset godina hoda pustinjom i područjem tuđih naroda Izraelci nisu sijali ni želi. Hranili su se manom i prigodnim plodovima prirode. To su doživljavali kao posebni znak Božje brige. Time je Bog pokazao "da čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih" (r. 3). Jedan od problema putovanja bila je i voda za ljude i stoku. U današnjem odlomku vjernici se sjećaju da je Bog putnicima davao ne samo hranu nego i da je "izvodio vodu iz stijene tvrde kao i kremen" (r. 15). Priznavajući da ih je Bog hranio i pojio u dugom kriznome razdoblju njihove povijesti, Izraelci su kao narod prihvaćali ovisnost o Bogu. Materijalna hrana i piće bili su im znak duhovne hrane, koja je riječ Božja.
Ovo čitanje u našoj današnjoj misi podsjeća nas da smo kao zajednica krštenih putujući narod Božji, ovisan o materijalnoj i duhovnoj hrani kojom nas Bog hrani. Euharistija sa stolom riječi Božje i svete pričesti obilni je stol koji Gospodin pred nas prostire.

Čaša koju blagoslivljamo i kruh koji lomimo (1 Kor 10, 16-17)

Ovaj odlomak dio je odsjeka u kojem Pavao odgovara krštenim Korinćanima na pitanja o kupovanju mesa žrtvovana idolima i sudjelovanju na kultnim gozbama u čast idolima. U Korintu Pavlova vremena mnogi pogani žrtvovali su goveda i ovce na čast poganskim božanstvima a onda meso od žrtvovanih životinja prodavali na tržnici. Takvo meso kršćani su smjeli nabavljati i blagovati. Međutim neki kršćani dobivali su od svojih poganskih rođaka poziv na obiteljske žrtvene gozbe. Na to je Apostol odgovorio negativno, jer se u Korintu onog vremena vjerovalo da gozba u čast božanstva povezuje sve sudionike s dotičnim božanstvom: "Pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju" (1 Kor 10, 20-21).
U tom kontekstu Apostol podsjeća povijesne naslovnike i nas danas da kršćani imaju svoju svetu gozbu na kojoj se povezuju s Gospodinom Isusom i međusobno. Na toj gozbi ovlašteni predvoditelj "blagoslivlje čašu blagoslovnu" i "lomi kruh" koji daje udio u zajedništvu tijela Kristova. Ovo su izrazi iz obreda pashalne gozbe kod Židova. Domaćin je "blagoslivljao Boga" za dar slobode, Saveza i zemlje obećane, tumačeći ukućanima Pashu kao spomen na oslobođenje iz egipatskog ropstva, sklapanje Saveza s Bogom pod Sinajem i ulazak u zemlju kojom teče med i mlijeko. Domaćin je također lomio kruh i dijelio sustolnicima pri blagovanju pashalnog janjeta. Te domaćinske geste ugradio je Isus u svoju oproštajnu večeru s učenicima, a korintski kršćani naučili su od Pavla slaviti euharistiju kao spomen Isusove oproštajne večere, muke, smrti i uskrsnuća. Posvećeno vino čini prilikom pričesti sudionike zajedničarima krvi Kristove a posvećeni kruh zajedničarima tijela Kristova. Euharistija nas povezuje s Kristovom smrću i uskrsnućem te nas hrani da ostanemo kršćanski putnici prema domovini nebeskoj među sugrađanima drukčijih vjera.
"Jedno smo tijelo mi mnogi" (r. 17). Time Pavao uči da nas euharistija dublje veže s Kristom Gospodinom ali i jedne s drugima. To je popudbina, hrana darovana vjerničkoj zajednici. Kad god se pričešćujemo, produbljujemo ovisnost o braći i sestrama u vjeri te prihvaćamo spremnost da budemo ljubazni i uslužni. Jesu li naše pričesti zbiljski znak ovisnosti o Kristu Gospodinu i o drugim krštenicima?

Jelo i piće istinito (Iv 6, 51-58)

Ovo je odlomak iz dugačkoga govora o kruhu života koji i je Isus održao u kafarnaumskoj sinagogi. Među slušateljima bili su dijelom oni koji su dan ranije u nenastanjenu kraju blagovali od kruha i riba što ih je Isus čudesno umnožio za sve koji cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Jedan dio slušatelja bili su ljudi iz Kafarnauma. U tom govoru Isus se predstavio kao kruh života koji je sišao s neba (usp. r. 34-35, zatim 41-42). Za povijesne slušatelje to je značilo da je on Mudrost Božja koja pred ljude prostire obilan stol riječi Božje (usp. Izr 9, 5; Sir 24). Kako je znao da ga čeka nasilna smrt, on je u kafarnaumskoj sinagogi najavio da će biti odbačena mudrost Božja, ali će Bog njegovu smrt i uzvišenje učiniti izvorom života za vjernike. Zato izreka: "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta" (r. 51) uključuje Isusov pristanak na nasilnu smrt i vjeru da će Bog po njegovoj smrti darivati svijetu i pravi život. Njegova prolivena krv postat će piće istinsko i njegovo iscrpljeno tijelo postat će jelo istinsko. Kako su u židovskoj antropologiji krv i tijelo često slika za cijelu ljudsku osobu, Isus time najavljuje da će on po smrti i uzvišenju postati duhovno jelo i piće, životna hrana.
Isusovi sljedbenici slavili su euharistiju od početka kao spomenčin Isusove smrti i uskrsnuća. Vjerovali su da je Isus prisutan u evanđelju koje biva naviješteno te u kruhu i vinu koji bivaju posvećeni. Tijelo Kristovo postaje jelo istinsko i krv njegova piće istinsko u euharistiji kao žrtvi i gozbi Crkve. Tko jede euharistijski kruh, živi punim životom već sada i živjet će uvijeke. Euharistijska hrana čini nas Božjim putnicima kroz povijest čovječanstva.

Kardinal Puljić: Vaša prisutnost je za mene najljepši imendanski dar

Sarajevo,  Čet, 21. Sij. 2021.

Kardinal Puljić: Vaša prisutnost je za mene najljepši imendanski dar

U organizaciji Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog, uoči spomendana sv. Vinka upriličeno je imendansko čestitanje nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću

Mali pobjednik stigao kući u Tanzaniju

Tanzanija,  Čet, 21. Sij. 2021.

Mali pobjednik stigao kući u Tanzaniju

Slikovnica Mali pobjednik koja je izdana u nakladi  HKD Napredak Glavne podružnice Mostar, s ciljem pomoći štićenicima Sirotišta sv. Ante u Songei, napokon je stigla kući, u svoju Tanzaniju.

Nadbiskup Hočevar primio predstavnicu CRS-a

Beograd,  Čet, 21. Sij. 2021.

Nadbiskup Hočevar primio predstavnicu CRS-a

Tema razgovora bila je humanitarna pomoć Republici Hrvatskoj koju je prije mjesec dana pogodio potres

Katolička Crkva uskoro bogatija za osam novih blaženika

Vatikan,  Čet, 21. Sij. 2021.

Katolička Crkva uskoro bogatija za osam novih blaženika

Papa Franjo potpisao je u četvrtak, 21. siječnja na susretu s kardinalom Marcellom Semerarom, prefektom Kongregacije za kauze svetaca, dekrete kojima se priznaju mučeništvo i herojske kreposti za osam novih blaženika.