Katolički tjednik

Bosanska ovovjeka Hasanaginica


Sarajevo,  Pon, 12. Listopad 2020.

Četvrt stoljeća otkako je prestala grmljavina oružja započeta 1990-ih, situacija u Bosni i Hercegovini nalikuje početku bosanske usmene balade Hasanaginica kojega odlikuje slavenska antiteza: „Što se bjeli u gori zelenoj?/ Al' su snjezi, al' su labudovi?/ Da su snjezi, već bi okopnuli,/ labudovi, već bi poletjeli…“ Drugim riječima: da je netko bio poražen, već bi se oporavio; da je izvojevan mir, već bi zemlja prav(n)o profunkcionirala s jasnim usmjerenjem što i gdje želi biti u budućnosti. Međutim, „…nit' su snjezi, nit' su labudovi,/ nego šator age Hasan-age:/ on boluje u ranami ljutim./ Oblazi ga mater i sestrica,/ a ljubovca od stida ne mogla.“ Primijenjeno na aktualno stanje: niti je u ratu bilo poraženih niti pobjednika, a nisu stvoreni ni uvjeti za trajni mir koji bi bio djelo pravde. Skrojen je nekakav nakaradni „šator“ u koji dolaze samo oni koji su „krvno vezani“, a svi ostali „od stida“ ne mogu. Da balada ne bi imala tragičan rasplet, razvidno je kako o svojim postupcima i htijenjima moraju dobro promisliti i „Hasan-aga“ i „Pintorović-beže“ i „imotski kadija“. Odnosno: i protagonisti radnje i deuteragonisti, a i sufleri.

Slojevito i složeno društvo kao što je bosanskohercegovačko već i u svome postojanju nosi dozu kompliciranosti. Kako Meša Selimović napisa: „Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome vali historije, kao na grebenu“ (Derviš i smrt). Zbog religijskoga i nacionalnoga – kako je to danas popularno kazati – pluralizma, gotovo da ne postoji konflikt ili razmirica u svijetu koja se na određeni način ne bi odrazila na ovdašnje podneblje. Bezbroj je tema i fenomena na kojima se javnost polarizira prema načelu „naši“ i „vaši“ te već apriorno kreira svoje „istine“. Povijest je posvjedočila kako je nemoguće napraviti integraciju društva oko pojma nacije – jer ovdje stoljećima žive barem tri različita naroda čije se identitete ne može utopiti u kulturološkom loncu (melting pot) stvarajući neku hibridnu naciju „svega pomalo“. Nije moguće ni religiju iskoristiti kao vezivno tkivo s obzirom da se prethodno rečeno može i u ovom slučaju doslovce ponoviti. Štoviše, nacionalno i religijsko toliko se isprepliće da nerijetko postaju sinonimna odrednica. Uz ovo, teško da bilo koja druga društvena dimenzija kao što su: gospodarstvo, kultura, sport… može doprinijeti objedinjavanju bh. društava.

No, to ne znači kako je ova zemlja osuđena na uvijek nove ratove i propast. Ideja bolje budućnosti, bez obzira koliko možda djelovala apstraktno, predstavlja moguću ujedinjavajuću snagu oko koje bi se mogli složiti i okupiti narodi. To u prvom redu znači izvući pouku iz povijesti koja kaže da su Bosnu i Hercegovinu na mnogo načina i s različitim nakanama pokušali dijeliti, prekrajati, pripajati, praviti s ciljem nečije dominacije, ali se sve to na kraju pokazalo pogubnim i u konačnici neuspjelim, uz tragičnu činjenicu gubitka ljudskih života i posijana sjemena mržnje. Stvarati bolju budućnost znači: prihvatiti da „ja ne mogu biti sretan ako je onaj pored mene nesretan“; da nitko svojim postupcima ne smije obezvrjeđivati drugoga, niti bilo kakvim političkim smicalicama nekomu nešto nametati; dopustiti da uz religijsku odrednicu i nacionalna bude slobodno artikulirana u javnosti i uvažena u svim bitnim segmentima života države. Jer sve su to stvarnosti zbog kojih se vodio posljednji rat…

Aktualni trenutak kaže kako su Hrvati iz njega izišli – prevareni. Ne može se reći da su gubitnici, iako su protjerani iz mnogih mjesta Krajine, Posavine i Središnje Bosne; niti da su najveći stradalnici, s obzirom da su drugi narodi ginuli i u većem broju i postotku. Međutim, izigrani su kada je riječ o državi BiH, i to na način da su danas pred opasnošću i formalno izgubiti svoju konstitutivnost. No, premda će zbog toga, u prvom redu, bošnjački politički i medijski establishment likovati, ne treba biti puno mudar kako bi se shvatilo da to vodi u disoluciju zemlje s nesagledivim posljedicama. Odatle je lako zaključiti da svi oni koji vole Bosnu i Hercegovinu imaju obvezu reagirati. Političko vodstvo Republike Hrvatske čini se da je ovu temu prepoznalo te je s jeseni 2020. krenulo u razgovore s nacionalnim liderima bh. naroda. Iako će neki kazati kako sve to ima učinak sličan zahvaćanju vode sepetom (košarom), ipak je razvidno da se nešto događa – i, ako ništa, sepet će se pročistiti. Na taj način Hrvati u BiH barem imaju osjećaj kako netko na njih misli, kako će se za njih netko zauzeti. To je ono što Srbi dobivaju preko veza sa Srbijom, i onda Rusijom, a Bošnjaci preko Turske i njezinih saveznika.

 

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Propovijed nadbiskupa Vukšića u Olovu

Olovo,  Uto, 27. Lis. 2020.

Propovijed nadbiskupa Vukšića u Olovu

Obljetnica smrti fra Luje Zloušića

Mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva

Sarajevo,  Uto, 27. Lis. 2020.

Mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva

Duhovna obnova je održana pod vodstvom nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata mons. Tome Vukšića

Obljetnica smrti fra Luje Zloušića

Olovo,  Uto, 27. Lis. 2020.

Obljetnica smrti fra Luje Zloušića

Misno slavlje predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić

Svijet očima pape Franje

Zagreb,  Uto, 27. Lis. 2020.

Svijet očima pape Franje

„GPS nejednakosti“: Nova knjiga o Papinoj borbi protiv globalne nejednakosti