Katolički tjednik

Promjena oblika


Sarajevo,  Čet, 05. Studeni 2020.

Katolički tjednik br. 44

Katolički tjednik br. 44

Dominantna gibanja u zapadnoj civilizaciji tijekom posljednjih nešto više od pola stoljeća ponajbolje je opisao sveti papa Ivan Pavao II. sintagmom: kultura smrti. Kako se može prepoznati, nedostatak istinske solidarnosti među ljudskim bićima proizveo je da se iza zastora "kvalitete života" i "ljudskih prava" odvija proces uništenja i samouništenja. Sterilizacija, pobačaj, eutanazija te mnogovrsni grijesi strukturan dio su onoga što je papa Wojtyla u svojoj enciklici Evangelium vitae (Evanđelje života) iz 1995. označio navedenim pojmom. Iako je, dakle, smrt dio "rješenja" i društvene svakodnevice, paradoksalno je kako se upravo nje ponajviše plaše ljudi kulture smrti. Štoviše, mogli bismo ustvrditi kako je ona izgubila svoje "dostojanstvo" i gurnuta u područje banalnoga koje nema stvarne poveznice ni utjecaja na to kako čovjek živi ovozemaljski život. Tek se, u ovom kontekstu, masovni zločini prouzrokovani terorističkim činima na Zapadu, uzmu donekle zaozbiljno - da se društvo na trenutak u strahu zapita: gdje smo pogriješili i što nas sve čeka u budućnosti?

Zoran primjer rečenoga jest teroristički napad na Pariz koji se dogodio 13. studenoga 2015. Tada je u koordiniranoj akciji islamista na šest mjesta u središtu glavnog grada Francuske život izgubilo 137 osoba (uključujući i sedam napadača), a ranjeno je bilo 413 (od čega 80 – 99 kritično). Mete bezumnika bili su: restorani ibarovi, te okolica nacionalnog stadiona Stade de France. Ipak, najviše je stradalih bilo u koncertnoj dvorani Le Bataclan gdje je trebao nastupiti američki sastav Eagles of Death Metal. Kad se sve zbroji, riječ je o najgorem krvoproliću u Francuskoj još od vremena II. svjetskog rata, kojeg su počinile tri skupine od po tri napadača. Većina su bili francuski i belgijski državljani, a najmanje jedan u Europu je stigao, netom prije, putem migrantskoga vala. Da stvar bude dramatičnija, francuska se javnost još nije bila oporavila od šoka prouzročenog napadom na redakciju časopisa Charlie Hebdo u siječnju iste godine.

Cjelokupan normalan svijet osudio je ovaj teroristički čin za kojega je odgovornost preuzela Islamska država. Tadašnji predsjednik Francuske François Hollande proglasio jeizvanredno stanje u zemlji te naredio zračne udare na položaje IDIL-a u Siriji koji su u konačnici doprinijeli padu ove zločinačke tvorevine. Međutim, civilizacijski dugoročno gledano, sve je to ostalo na površini. Europa nije uspjela apstrahirati od konkretnih pojava kako bi donijela zaključak u vidu životnoga smjerokaza. Jer očito nije bila riječ o ratovanju "tamo negdje", nego o događajima u njezinoj kući koji upućuju na njezin način življenja. Unatoč organizacijskim sposobnostima koje su, dovedene do savršenstva, rezultirale nizom uspješnih (re)akcija, ipak je ovdje u prvom redu razvidan izostanak praktičnoga definiranja smisla života koji bi svoj odraz imao u svakodnevici.

Francuska, koja je nekoć nazvana "prvorođenom kćerkom Katoličke Crkve" (primogenita filia Ecclesiae Catholice) te 1789. iznjedrila Revoluciju koja je definitivno odvojila duhovno od svjetovnoga, Crkvu od države, u postmodernom dobu postala je primjer dezorijentiranosti zapadnoga čovjeka. Premda mu se još uvijek ispire mozak kako je on svrha samome sebi te kao ideal postavlja to da treba "iskoristiti dan" u maksimalnom uživanju, ipak se sve više prepoznaje da ga to ne zadovoljava. U dubini svoga bića čovjek je nezadovoljan definicijom koja ga spušta na razinu životinje. Istina je da on jest "sisavac", ali i puno više od toga. Put ka vraćanju te svijesti u mnogostruke sfere javnosti mogao bi voditi promatranjem ljudske smrti.

Suvremena znanost trudi se, i u određenom obliku uspijeva, odgovoriti na pitanje KAKO (kako je nastao ovaj svijet; kako se ostvaruju zakoni fizike; kako nešto u prirodi funkcionira). Ipak, ni danas ne naslućuje odgovor na upit ZAŠTO (zašto je život nastao; zašto sam ja na svijetu; zašto postoji smrt i zašto netko prije, a netko poslije biva pozvan susresti se s njome). Kada čovjek zastane pred tom činjenicom, onda ga ovo "neznanje" potiče na poniznost i ujedno čuva od radikalizma i fundamentalizma, a uči ljubavi. Ona je jedini logični odgovor i na pitanje zašto mi jesmo, jer je moglo biti i da ne postojimo.


Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Proslava svetkovine Krista Kralja u Ceru kod Dervente

Derventa,  Pon, 23. Stu. 2020.

Proslava svetkovine Krista Kralja u Ceru kod Dervente

Svečano Misno slavlje predvodio je vlč. Ivan Ravlić, župnik u Tesliću

​​​​​​​Završen trodnevni skup „Franjina ekonomija”

Nova Bila,  Pon, 23. Stu. 2020.

​​​​​​​Završen trodnevni skup „Franjina ekonomija”

Uprostorijama Središta za cjeloživotno učenje u Novoj Bili, u subotu, 21. studenog skupina sudionika iz Nove Bile, Zenice, Guče Gore i Sarajeva zajedno je pratila završetak trodnevnog on line događaja „Franjine ekonomije”

Vatikanski radio ponovno počinje s emitiranjem na hrvatskom jeziku

Rim,  Pon, 23. Stu. 2020.

Vatikanski radio ponovno počinje s emitiranjem na hrvatskom jeziku

Hrvatski program Vatikanskoga radija ponovno će započeti s emitiranjem u srijedu, 25. studenoga, te će se opet emitirati u 18:50 u programu Hrvatskoga katoličkog radija

Dr. Markotić za Kanu: Treba puno ljubavi u ova teška vremena da bismo ih mogli izdržati

Zagreb,  Pon, 23. Stu. 2020.

Dr. Markotić za Kanu: Treba puno ljubavi u ova teška vremena da bismo ih mogli izdržati

Novi broj kršćanske obiteljske revije Kana u izdanju Kršćanske sadašnjosti donosi niz zanimljivih tema poput duhovnosti, obiteljskih tema, kulture, kršćanskoga života...