Don Mihovil Kurkut, salezijanac i ravnatelj nakladničke kuće Salesiana

Svaka prigoda je dobra za posvjedočiti vjeru


Sarajevo,  Pon, 23. Studeni 2020.

Svećenik koji zna kako mediji funkcioniraju može ih pretvoriti u svoje prijatelje te ih "iskoristiti" za širenje Božje riječi. Upravo zato smo u povodu Međunarodnog dana televizije, koji se obilježava 21. studenoga, razgovarali sa salezijancem don Mihovilom Kurkutom...

Don Mihovil Kurkut

Don Mihovil Kurkut

Don Mihovil je rođen u Šibeniku 1975., a podrijetlom je s otoka Murtera. Ovaj bivši pripadnik Torcide, kojemu je odlazak na gostovanja Hajduka bio svetinja, trenirao je i boks te želio biti pravnik. Iako je imao druge planove, Bog je htio da postane svećenik, i to salezijanac, pripadnik reda koji je poznat po radu s mladima i aktivnosti u medijima.

Cijelu redovničku formaciju proveo je u Italiji. Vječne zavjete položio je 2002. u mjestu Mogliano Venetu, pokraj Venecije, a za svećenika je zaređen 2005. u Šibeniku.

S njim smo razgovarali o sredstvima društvenog priopćavanja, svećenicima koji su aktivni u medijima, javnom nastupu, odnosu Crkve sa svjetovnim medijima te identitetu kršćanina na televiziji danas...

Poštovani, recite nam što mislite kako Crkva komunicira kroz medije sa svijetom danas?

Katolička Crkva u prošlome stoljeću praktički se osvrnula na svaku pojavu modernoga društva, veliki pape ne samo da su izrazili svoje mišljenje, nego i sami koristili blagodati medija kako bi se evanđelje i crkveno učiteljstvo moglo daleko čuti.

Naravno Crkva dobiva sve manje prostora u tzv. svjetovnim medijima koji joj često nisu skloni, odnosno ne ostavljaju prostor koji bi možda Crkva očekivala. Često je taj zamršeni odnos s modernim svijetom utjecao i na otvorenost i odnos prema medijima. Crkva je od samih početaka imala svoje medije, i načelno je otvorena medijima.

Hrvatsko društvo, kao i ostale zemlje u tranziciji, još u mnogočemu, pa tako i sferi medija, uvelike trpi neke postkomunističke i kvaziliberalne bolesti. Daleko smo od etičkih i profesionalnih dostignuća zapadnih zemalja. Nedostaje pozornosti i odgovornosti za izgovorenu i napisanu riječ, često je važnije da se vijest objavi, ali profesionalna razina je dosta površna i nepotpuna.

Ne znam tko danas bez problema može reći koje su to kvalitetne novine koje čita, koje televizijske emisije su značajne, kojeg novinara prati…. Nekako kao da živimo u oskudici takvih likova. Neko sam vrijeme živio na Zapadu i tamo, ako ništa drugo, ima puno kvalitetna izbora.

Crkva je za vrijeme komunizma živjela u jako uskim okvirima neslobode, kontrola i nadzora koji joj nisu omogućili sustavno razvijati medije. Oni koji su bili dopušteni, trebali su ostati u strogo vjerskim temama. Mnogi kažu da je Crkva ulaskom u slobodu propustila iskoristiti prostor i pokrenuti značajnije slobodne medije jer upravo se postavlja pitanje ima li uopće slobodnih medija kod nas.

Svakako možemo primijetiti da su se u posljednje vrijeme pojavile neke nove forme crkvene medijske prisutnosti. Neke je potaknula Crkva poput Hrvatske katoličke mreže ili vašega Katoličkoga tjednika, ali imamo i tzv. privatne katoličke medije poput bitno.net ili zadnjih godina sve značajnije Laudato TV.

To su dobre stvari, ne samo za Crkvu, nego smatram i za društvo općenito.

Ostaje dojam da domovinska Crkva glede medija "igra u obrani"…kao da se bojimo komunicirati i ući u ozbiljniji dijalog jer on traži slobodnu konfrontaciju na svim poljima.

Tijekom pandemije očito je da je i ovaj put Crkva bila marginalizirana, mediji su tretirali Crkvu kao glavnu potencijalnu opasnost, jedva se čekalo objaviti koju vijest gdje bi svećenici bili prikazani kao širitelji zaraze ili kršitelji zabrana.

S druge strane, barem u Hrvatskoj, dosta je traga ostavila rasprava oko slavlja euharistije. Opći je dojam da su se biskupi dogovorili s politikom oko epidemioloških mjera i to su samo šturo priopćili vjernicima. Mogli smo osjetiti dosta trzavica, kritika, zbunjenosti… mislim da je to jedan mali pokazatelj poteškoće tzv. hijerarhijske Crkve u komunikaciji, ne samo sa svijetom, nego i s vlastitim vjernicima.

Koliko je važno da svećenici budu "dostupni" medijima, posebice na televiziji?

Mislim da bi bilo bolje postaviti pitanje koliko kršćani, odnosno katolici trebaju biti u medijima… Nisam mišljenja da je nužno da zaređeni službenici budu vazda u medijima, nego da si osvijestimo koliko i putem medija trebamo i možemo svjedočiti Krista te naviještati njegovo evanđelje.

Kad to postavimo tako, razuman je odgovor da je svaka prigoda dobra za posvjedočiti vjeru, što opet ne znači da ćemo iskakati iz paštete ili, ne daj, Bože, biti napasni.

Je li prisustvo svećenika u medijima Crkve u Hrvata na zadovoljavajućoj razini?

Iskreno mislim da nije stvar kvantitete, nego prije je to pitanje kvalitete i mogućnosti da se na dobar način bude prisutan. Rekao bih da uvijek postoji prostor za kvalitetnije sudjelovanje i bolji doprinos. Naravno tu su u igri dvije strane: s jedne strane onaj koji ima nešto za reći, ali bitna je i druga strana koja će poruku uobličiti, a, nažalost, ponekad i izobličiti. A kad smo kod medija, katolički mediji mi se čine katkad uštogljeni, zastarjeli, često loše upakirani, dok tzv. svjetovni žele šokirati, zainteresirati po svaku cijenu, a prečesto zanemaruju bitno.

Trebaju li katolici surađivati sa svjetovnim medijima koji su negativni, neupućeni, a ponekad i zlonamjerni prema Crkvi?

Naravno da su to delikatne stvari i treba biti jako oprezan i pripremljen. No, s druge strane, ako odbijemo poziv izreći svoje mišljenje, zapravo ostavljamo jednostrano gledište i gubimo priliku reći našu stranu i posvjedočiti Isusa Krista i njegovu ljubav za svakoga čovjeka. Crkva posjeduje fakultete, pa i u Hrvatskoj, koji se bave komunikacijom, mislim da bi na tom polju trebala poraditi u jasnijoj i učinkovitijoj komunikaciji.

To za nas nije marginalno i usputno pitanje koje se odnosi na pojedine stručnjake. Evanđelje je navještaj Radosne vijesti, to je poruka spasenja koja treba biti naviještena svakome čovjeku… Čini mi se da bismo trebali poraditi na osposobljavanju svećenika i laika u komunikativnim sposobnostima. Mislim da je ovo uz autentičnost života ključno pitanje za Crkvu. Ovdje mislim na govorništvo, propovijedi i samu evangelizaciju! Nemamo pravo na odmak, živimo u ovome svijetu i pozvani smo biti sol i svjetlost. To znači da trebamo biti posuti po ulicama i trebamo izgarati (jer to je logična posljedica svijeće koja daje svjetlost). To su teške i zahtjevne operacije, ali jedini način da ovome svijetu dadnemo malo evanđeoskog okusa i svjetla.


Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Busovača,  Sub, 23. Sij. 2021.

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Nakon ugradnje prva tri vitraja na pročelju crkve (Sv. Nikola Tavelić, Sv. Franjo Asiški i Sv. Anto Padovanski), postavljeno je i ostalih devet.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Papa: Valja ispričati istinski život, izići i susresti ljude

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Imunizacija je opće dobro za sve; valja izbjeći zakašnjenja posebno u siromašnim zemljama.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Zagreb,  Sub, 23. Sij. 2021.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Podregija Južne i Zapadne Europe te Srednjoeuropska podregija Katoličke biblijske federacije organizirala je 22. siječnja telekonferenciju o temi „Svjedočenje Evanđelja za život svih".