DR. VUKŠIĆ RESIU CERIĆU:

Po čemu bi Bosna i Hercegovina trebala biti matična zemlja "bosanskih muslimana"
 

Priča o tome iz kojega naroda dolazi najveći broj stradalnika u BiH već odavno se pretvorila u neobičnu seriju proizvoljnih tvrdnja, svojatanje prvenstva i čudno –  da ne kažemo morbidno! –  natjecanje u potrazi za rekordima kao da se radi o nečemu čime bi se trebalo ponositi. Stoga odmah na početku moram reći da se s nelagodom vraćam ovoj temi. Ali nakon što je u crkvenim medijima skoro ostala bez odgovora izjava poglavara Islamske zajednice, reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, koju je on 23. ožujka 2007. izrekao na Međunarodnoj konferenciji u Diplomatskoj akademiji u Beču o temi "Islam u Europi", ipak treba ponovno podsjetiti na neke istine.

Gospodin Cerić je, kako je prenijela MINA, tada izjavio: "Ovo je pravo mjesto i ovo je pravo vrijeme za Europu da čuje glas autohtonih bosanskih muslimana koji su platili visoku cijenu za očuvanje europskih vrijednosti ljudskih prava i demokracije. Očito je da jedino bosanski muslimani treba da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost s onima koji su počinili genocid protiv njih. Sada je svima jasno da su sve etničke i nacionalne grupe bivše Jugoslavije - Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i uskoro Albanci, ostvarili ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Očito je da jedino država Bosna i Hercegovina, gdje su muslimani većina, treba da ima tri predsjednika, plemenski a ne građanski ustav, te policiju podijeljenu po etničkim šavovima."

E sada: Čija je ovo zemlja? Tko s kim (ne)treba dijeliti zemlju, političku vlast i budućnost? Tko plaća i kome najvišu cijenu očuvanja europskih vrijednosti i ljudskih prava? I navlastito cijenu vlastitog preživljavanja? Po čemu bi BiH trebala biti matična zemlja "bosanskih muslimana" ako je upravo gosp. Cerić ovoga ljeta predvodio proslavu 600 godina postojanja islama? Naime, tko je ovdje živio prije toga, dočekao pojavu islama i u kontinuitetu plaćao cijenu vlastitog preživljavanja?

Ne pada mi na pamet biti sudac ikome. Posebice se mora biti protiv toga da sinovima trnu zubi ako su im očevi jeli zeleno grožđe. Tj. današnja generacija ne snosi odgovornost za ono što se događalo prije nje. Ali to ne znači da se nije događalo? I da netko nije bio odgovoran! Jer katolički Hrvati odavno i u kontinuitetu plaćaju vrlo visoku cijenu.

Ustvari, najveći problem Hrvata u BiH, kao etničke grupe, već stoljećima sastoji se u stalnom opadanju broja vlastitih pripadnika što se najbolje vidi iz procentualnoga odnosa katolika prema pripadnicima drugih vjera. Naime, prema studijama nekoliko ozbiljnih stručnjaka  (Krunoslav Draganović, Dominik Mandić, Antun Ivandija, Josip Buturac), u vrijeme turske okupacije u BiH bilo je oko 750.000 katolika (85,22%), oko 80.000 "bosanskih krstjana" (9,09%) i oko 50.000 pravoslavaca (5,68%) dok su se muslimani upravo tada pojavljivali. U narednim vremenima stotine tisuća katolika morale su se iseliti. Neki, od onih koji su ostali, prešli su na islam a drugi na pravoslavlje. Neki su, naravno, sačuvali svoj identitet ali su katolici do dolaska austro-ugarske vlasti pretvoreni u pravu manjinu. Naime, u BiH je godine 1879. živjelo svega 209.391 (18,08%) katolika naspram 496.485 (42,88%) pravoslavaca i 448.613 (38,75%) muslimana. Taj kontinuitet opadanja broja privremeno je zaustavljen početkom 20. st. ali se u posljednjih 70-ak godina ponovno ustalio. U ovom času se ne zna točan broj Hrvata u BiH ali, prema podacima Biskupskih ordinarijata iz siječnja 2007., katolika bi trebalo biti oko 465.000 (Banja Luka 38.900, Sarajevo 208.500, Mostar 215.500) što bi moglo iznositi oko 12-13% od oko 3.843.000 stanovnika koliko bi ih trebalo biti prema procjeni Agencije za statistiku BiH. 

Stanovništvo BiH (1450.-2007.): većina postala manjina a manjina većina

Nakon ovoga je jasno da uopće nije ozbiljno dovoditi u pitanje istinu o tome tko je platio najvišu cijenu jer crvena linija priloženoga grafikona dovoljno dočarava svu bol stradanja katolika. Usprkos tomu, još manje je pošteno da itko ovu zemlju svojata samo sebi kao matičnu! I, s druge strane, dokraja je lažno ikome odricati tu matičnost. Katolicima pogotovo! Pravoslavcima također. A i muslimani su, osim rijetkih iznimaka, biološki potomci svojih dalekih predaka koji su prešli na islam iz jedne od tri prethodno postojeće kršćanske zajednice: katolici, pravoslavci, krstjani. Tj. i muslimani u BiH, iako po nastanku najmlađi kao vjerska grupa, jednako kao i drugi ovdje žive u biološkom kontinuitetu ljudi samo što je njihovo življenje obilježeno diskontinuitetom konfesionalne pripadnosti predaka i potomaka.

Međutim, nije bilo tako samo u dalekoj prošlosti. Jednaka stvar se dogodila i u posljednjem ratu koji je, nažalost, odnio brojne živote, stvorio mnogo siročadi, boli, uništio materijalna i kulturna dobra itd. No u ovoj vrsti teksta nije moguće upustiti se u analizu svih tema. Stoga ćemo ostati samo kod pouzdanih podataka o prognanicima i raseljenim osobama jer dovoljno potvrđuju našu osnovnu tezu.

Prema istraživanjima Caritasa Biskupske konferencije BiH iz 1999. godine, a koji se oslanjaju na tadašnje podatke Ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Federacije BiH, od ukupnoga broja Hrvata iz 1991. godine protjerano je oko 312.000 što predstavlja ravnih 43,5%. Zanimljivo je također zapaziti da je s područja, koja su tijekom rata bila pod nadzorom Bošnjaka, protjerano 170.000 Hrvata a iz Republike Srpske 142.000. No Caritas ne bi bio kršćanski da se nije potrudio te na isti način proučio stradanja i Srba i Bošnjaka pa je, oslanjajući se na podatke istoga Ministarstva, ustanovljeno kako je na području BiH prognano 430.000 (31,7%) Srba a Bošnjaka 485.400 (25,8%).

Prema rezultatima istoga Caritasova istraživanja, s područja koje je bilo pod kontrolom Hrvata, protjerano je 112.000 ljudi što od ukupnog broja prognanika iz cijele BiH iznosi 9,12%. Istovremeno, s područja pod srpskom vlašću protjerano je 586.400 ljudi, što predstavlja čak 47,7% od sveukupnoga broja prognanika, dok je iz krajeva pod vlašću Bošnjaka protjerano 529.000 ljudi što iznosi 43,10% od broja svih prognanika.

Cjelovit statistički prikaz tragedije ima se tek onda kad se gornjim brojkama prognanih doda informacija o raseljenim osobama. Naime, zbog različitih razloga, koje se ne može svrstati pod pojam izravnoga progona, svoje domove moralo je napustiti, osim onih prognanih, još 154.000 Hrvata, još 356.000 Bošnjaka i 217.000 Srba. Jednako tako, treba spomenuti i kategoriju "ostalih", kojih je u BiH 1991. godine bilo čak 347.121 jer tragedija nije zaobišla ni njih.

Iz tablice vrlo lako je uočiti da je među stradalnicima najveći broj Bošnjaka. Slijede potom Srbi a onda Hrvati. Međutim, kad se zbroje svi koji su morali napustiti dom i zavičaj pa ih se izrazi u postotku u odnosu na ukupan broj pripadnika vlastitoga naroda, kao etnička zajednica tijekom posljednjega rata ipak su opet najviše stradali Hrvati. Naime, tj. bilo da su prognani bilo da su raseljeni, stradalo je čak 61,24% Hrvata u odnosu na njihov ukupan broj iz 1991. godine. Istovremeno, ako se računa na isti način, stradalo je 44,24% Srba, 47,36% Muslimana te 44,94% pripadnika "ostalih" etničkih grupa što prikazuje grafikon.

Stradanja pojedinih naroda u ratu (1992.-1995.)